Kako sam se udala tako mi se u životu sve promijenilo, brzinom munje. Krenuvši od osobne iskaznice pa na kraju i radnog mjesta. Doduše, radim s mužem ili on sa mnom ili nas dvoje zajedno. Sve jedno te isto. I tako već godinama. Točnije toliko koliko smo u braku ili još točnije desetak godina, malo više (osim dvije godine zasluženog porodiljnog).
Ljudi oko nas su općenito negativni po tom pitanje, makar ne razumijem zašto. Poznajem mnogo obitelji koji su vlasnici nekog obiteljskog posla i rade zajedno i to ne samo muževi i žene već i njihova djeca kada porastu ili čak i djedovi i bake. Zar nije to sasvim normalno i prirodno?
Nakon rođenja mog petog djeteta, svi oko mene su mislili da ću biti i ostati majka kod kuće; domaćica i kućanica, tako sam mislila i ja. Nekako je bilo neprirodno za mene ići raditi, nenormalno. Jer, tko će se brinuti oko toliko djece i oko kuće? Kako bi uopće još našla vremena i za posao? U tim trenucima kada mi je porodiljni, onaj pravi, započeo, uživala sam ne radeći ništa, samo biti… i ništa više od toga. Kako je vrijeme prolazilo tako mi se takav način života sviđao sve manje. Nisam bila navikla samo baviti se djecom i kućom, jer uvijek je bilo još nešto.
Bilo je proljeće ili početak ljeta, nisam više sigurna, kada smo bili na misi. Točno se sjećam klupice gdje sam sjedila i malene livadice sa cvjetićima ispred. Nevjerojatno kako mi se ta slika urezala u pamćenje, kao i evanđelje po Mateju, a onda i ta propovijed. Bila je riječ o talentima.
Dio koji je mene duboko pogodio jest taj što sam upravo tamo shvatila da sam ja svoje talente zakopala. Dobar dio njih sam zakopala i još gore od toga jest to što sam ih zaboravila koristiti a dobila sam ih od Boga na dar. Na stranu to što svaka mama ima talent biti mama, imamo mi i druge talente koje često guramo duboko ispod sebe jer smatramo da uvijek djeca moraju biti ispred svega.
Ispred svih naših želja, potreba i na kraju i tih talenata. Rekla bi čak da nam je to urođeno, no sad vidim koliko je krivo i da se uz malo truda, puno logistike i podrške muža može sve. I, barem kod mene, nije bio samo problem posla kao takvog nego dugogodišnjeg vezanja muža s poslom. Jako mi je nedostajao i to me počelo izluđivati do tolike mjere da sam se na kraju vratila raditi. Nedostajala mi je pripadnost njemu i zajedništvo u svakom aspektu našeg života. Sada smo opet na tom divnom putu i uživamo.
Uživam u svakoj našoj raspravi, u svakoj našoj svađi oko posla. Uživam u tješenju jer ga lakše mogu razumijeti što prolazi i lakše mu mogu pomoći. Mogu mu biti podrška i oslonac u svakom potrebnom trenutku kao i on meni. Uživam jer znam da je u uredu pored mene, jer ćemo taj dan zajedno pojesti ručak, jer znam da ćemo se taj dan mimoići barem deset puta i dobaciti si nešto.
Isto tako znam da će on izvući najbolje iz mene što imam, jer zna moje potencijale. Nikad me neće pohvaliti bez razloga. Ma, često me neće pohvaliti niti s razlogom ali nema veze, on je tu sa mnom i rastemo i učimo zajedno. Ono što mi je najdraže je što možemo biti primjer drugima koji rade kod nas; da muž i žena mogu savršeno funkcionirati i na poslu i kod kuće i u obitelji i u odgoju djece. Na taj način svjedočimo svoju vjeru – da je Bog predivan, da radi čudesa u našim životima i da baš zato možemo sve što poželimo raditi zajedno.
I sad bih se vratila na onaj prvi dio i prvih par rečenica; kako ljudi smatraju nenormalno da muž i žena rade zajedno pod krinkom prevelike različitosti i isprikom bolje da ne radimo skupa jer bi se rastali za koji tjedan. E pa ja ću samo na to reći da bi meni bilo nenormalno da ne mogu raditi s čovjekom s kojim dijelim vjeru, krevet, obiteljski stol, djecu, ljubav, poštovanje, poniznost, koji je uvijek tu – uz mene i za mene, za nas.
Jedino što time mogu dobiti je još čvršći brak i vjera koju svjedočimo prema drugima – a to je sve.
