Majka dvoje djece s Downovim sindromom: Bog daje i snagu i milost da se sve može nositi, važno je samo prihvatiti

Foto: In-portal

Stana je majka troje djece, od kojih dvoje rođenih s Down sindromom. Kako joj, zaboga, uspijeva biti žena s najradosnijim osmijehom i najčvršćim zagrljajem koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Povodom Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom, 21. ožujka, donosimo priču o ovoj izuzetnoj ženi i majci.

Stana Babić je supruga i majka troje djece –  Ante (24), Ivane (19) i  Anamarije (15). Najstariji Ante i najmlađa Anamarija su osobe s Downovim sindromom. Osim toga, Stana je i žena s najradosnijim osmijehom i najčvršćim zagrljajem koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Imati jedno dijete s Downovim sindromom i nije tako rijetka pojava, no uistinu su rijetki oni koji na svijet donesu dva takva djeteta.

Prenosimo dio intervjua koji je ova izuzetna majka dala za in-portal.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Draga Stano, majka si troje djece, od toga dvoje rođenih s Downovim sindromom. Kako je to obilježilo tebe kao osobu i u čemu vidiš najveću razliku između sebe i drugih žena koje su majke zdrave djece?

-Iskreno, ne znam od kuda bih počela. Kada imaš takvu djecu moraš stalno svima objašnjavati, počevši od svoje obitelji pa dalje. To se pogotovo događa kada su djeca mala i kada s njima ideš među druge ljude koji imaju malu djecu. Tada više vremena moraš provoditi među djecom kako bi im objasnio kakva su to djeca s Downovim sindromom, moraš paziti da drugu djecu ne bi možda povrijedili jer oni nemaju osjećaj, primjerice prejako ih zagrle (iako oni to nenamjerno čine), a to može biti bolno. Gdje god sam išla, na nekakva druženja, slavlja, nisam mogla biti opuštena. Ili, kada idem s djecom parkom, nisam mogla kao drugi roditelji, sjesti na klupu, nešto pročitati već sam uvijek bila na oprezu, gledala neće li moja djeca kome učiniti nešto nažao da ne moram opet nekome objašnjavati. Sva djeca su živahna i razigrana, ali svojima sam posebno morala objašnjavati i jako paziti. Recimo, prelazak preko semafora, zdravo dijete možeš naučiti da stane na semaforu kada je crveno, a ja sam svoju morala posebno paziti jer oni misle da auto mora stati kad oni krenu preko ceste, imaju jednu potpuno drugu percepciju stvarnosti. Naravno, sada kada su veći već je puno lakše jer sam im neke stvari već tisuću puta rekla, ali sve što ih učiš zahtijeva puno više truda nego sa zdravim djetetom.

Što si pomislila kada ti je, nakon poroda, liječnik rekao da si rodila dijete s Downovim sindromom?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Tada sam imala 23 godine, Ante mi je bio prvo dijete, trudnoća je bila uredna, bila sam mlada i nisam uopće mislila da bi se meni takvo nešto moglo dogoditi, nisam zapravo znala ništa o tome, kakva su to djeca. Doktor mi je objasnio da su to djeca s jednim posebnim poremećajem, da će kasniti u razvoju, hodanju, jedenju, svemu. Odmah, po proceduri, doktor je rekao da mogu potpisati neku izjavu i dijete dati u dom, no ja o tome uopće nisam niti razmišljala. Doktor mi ga je pokazao, vidjela sam da ima ručice, nogice, samo se po kosim očima i malo otvorenim ustima vidjelo da je drugačiji, zapravo, tada i nisam u svemu tome vidjela neki problem. Poslije kad sam došla kući svojim sestrama i bratu sam javila i objasnila, no svi su mi dali podršku. I tako je krenulo, malo po malo, s vježbama, terapijama i sve je bilo dobro dok nije počeo obolijevati, česte upale grla, pluća, operacija koljena. Djeca s Downovim sindromom su dosta osjetljiva i sklona obolijevanjima.

Nakon Ante, vjerojatno ni u snu nisi pomislila da bi mogla imati još jedno Down dijete? Kakva je bila tvoja reakcija, a kakva tvojih bližnjih kada su pretrage pokazale da nosiš još jedno takvo dijete?

– Bilo je teško, puno teže nego kad sam rodila Antu, baš zbog toga što sam tada znala što me čeka i što sam već puno toga prošla s Antom. Osim toga, nakon što sam rodila Ivanu, a prije rođenja Anamarije sam imala još dva spontana pobačaja. Dio obitelji mi je dao podršku, dio nije, tako da i nije bilo lako.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Posebno mi je bilo teško kada sam, nakon što je pretraga pokazala da opet nosim Down dijete, došla u bolnicu da me još jednom pregledaju i da se ta dijagnoza potvrdi. U sobu je tada ušla cijela delegacija doktora i sestara i svi su dali svoj komentar i savjetovali da pobacim jer ću teško moći podnijeti sve što me čeka. Svi osim jedne doktorice koja mi je rekla da je to moje dijete i da sama odlučim.

Sa četiri godine Anamarija je oboljela od leukemije i njezino preživljavanje je neko vrijeme bilo upitno. Kako si primila još taj jedan dodatni udarac života i čega se najviše sjećaš iz tih dana?

– Da, kada je Anamarija imala četiri godine u jednom periodu se počela žaliti da je bole noge, da ne može hodati. Kako je u tom periodu i Ante bio na operaciji koljena mi smo mislili da ona samo ponavlja to što on govori. No to je nekako postalo učestalo, stalno smo je vodili doktoru i svaki mjesec bi dobivala drugi antibiotik. Na kraju ju je doktorica poslala da obavi sve krvne pretrage i pokazalo se da ima leukemiju. Moja prva reakcija je bila šok i poricanje, nisam vjerovala da se to događa, no čim smo saznali za to ostavili smo je u bolnici jer je pod hitno trebalo početi sa liječenjem. Doktori su nam odmah rekli da je vrlo upitno hoće li izdržati kemoterapije budući da je imala dosta nizak imunitet i već prije upale pluća. Tada su roditelji smjeli dolaziti u posjet samo jednom dnevno na sat vremena, tek nakon pola godine je stupio na snagu zakon da roditelji djece s posebnim potrebama mogu posjećivati dijete više puta dnevno. U jednom periodu, kada su bile gripe, nismo je mjesec dana smjeli posjećivati. Tada je primala dvije vrste kemoterapije i Ilija (suprug) je samo donosio njezinu robu iz bolnice. Spoznaja da ti dijete umire, a da ju ne smiješ vidjeti bila je strašna i kada sada gledam na to, ne znam kako sam sve to preživjela. Ali eto, čuda se događaju. U tom razdoblju od šest mjeseci koliko je Anamarija bila u bolnici, umrlo je petero djece koja su bila tamo na odjelu s njom, a ona, kojoj su liječnici prognozirali da neće izdržati ni prvu kemoterapiju, je preživjela.

U bolnici je bila šest mjeseci u kontinuitetu, a poslije dolazila na koji tjedan. Cijelo to liječenje je dugo trajalo i pet godina nakon toga može se ustanoviti da je dijete u potpunosti ozdravilo. Sada jednom godišnje idemo s njom na kontrolu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Je li bilo teško pomiriti način odgoja djece s Downovim sindromom s odgojem zdravog djeteta?

– Pa definitivno je drugačije i uvijek postoji opasnost da se uz dijete s posebnim potrebama malo zanemari zdravo dijete. Ali sve to ovisi i o periodu života u kojem se dijete nalazi, ponekad lakše prihvaća braću i sestre s posebnim potrebama, ponekad teže. No sve to, prije ili kasnije, dođe na svoje.

Imati troje djece nije lako. S obzirom da te znam kao jednu radosnu osobu i velikog borca otkuda crpiš snage da se nosiš sa svim izazovima takvog života?

– Da snagu nisam crpila, kako onda u počecima, tako i sada, u vjeri u Boga, ne znam kako bih sve to podnijela. To uvijek naglašavam i ponavljam koliko god puta me ljudi pitali o tome. U posebno teškim trenucima, kada sam saznala da nosim još jedno dijete s Downovim sindromom i kada je Anamarija oboljela od leukemije pitali su me gdje je taj moj Bog da mi pomogne, ali ja sam u toliko situacija i kroz tolike ljude dobivala potvrdu da je On uvijek uz mene. Nikada mi ništa nije nedostajalo i pomoć je dolazila sa svih strana. Naravno da sam se i sama često pitala zašto se baš nama sve to događa, ali sam duboko uvjerena da uz sve te poteškoće Bog daje i snagu i milost da se sve može nositi.

Samo je bitno prihvatiti situaciju u kojoj jesi jer jednom kada se prihvati, sve postaje puno lakše.

Cijeli intervju pročitajte ovdje

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.