Najljepše bi bilo da u srcu ostanemo kao mala djeca – sretna i raspjevana mala srčeka, puna ljubavi i prekrasnog cvijeća, puna cvrkuta ptica i šuškanja lišća na laganom povjetarcu.
Da živimo bez razmišljanja iz dana u dan, bez preispitivanja i bezveznih briga, nevine i prečiste duše, bistrog pogleda, neokaljanih ruku… s ljubavlju koju ni sve rijeke i mora ne mogu potopiti. Da živimo bez zamjeranja i osude, da uvijek i svakoga možemo zagrliti – da ne vidimo razliku između siromaha i bogataša, između ljepote i malo manje ljepote. Da živimo bez granica – ako nam se pjeva da pjevamo, ako nam se pleše da plešemo – pa makar bili i na busu, tramvaju, na poslu, u školi… zašto ne sa osmijehom na licu i pjesmom ljubavi u srcu s anđelima?
To bi bilo najljepše no mi “veliki” ljudi biramo sasvim nešto drugo od onog što je Bog namijenio za nas – da zauvijek budemo njegova djeca. Mi ne želimo biti djeca, mi uporno želimo biti veliki, dostojni sami sebe, kročiti važno kroz život, odlučivati o svom životu i o životu drugih, želimo biti važni, želimo da se o nama priča, želimo imati svoje mišljenje i uvjeriti sve oko sebe da je baš naše mišljenje ispravno, želimo biti moćni, želimo da nas se hvali pa da usput možemo biti i oholi i ne ponizni, želimo gaziti i ubijati druge jer se time hranimo, želimo ogovarati i suditi te time uzdizati sebe, jer evo baš ja ili ti – mi nismo takvi, mi smo savršeni, bez grijeha, mi sve radimo ispravno i nikada ne griješimo. Čak štoviše, mi smo puni ljubavi i razumijevanja i uvijek smo spremni pomoći drugima na bilo koji način i onda kasnije puno volimo pričati o tome….
Kakvi smo mi to danas ljudi postali? Da zbog oholosti ne znamo niti odgajati svoju djecu nego ih puštamo da odgajaju sami sebe jer moraju imati pravo izbora; želimo biti moderni roditelji što rezultirati na žalost sa previše razmažene djece koja nisu u stanju u drugom ili trećem razredu sami zavezati svoje tenisice i uzeti si ručak iz rola – jer, za to je zadužena mama.
Nisu u stanju otići u 500 metara udaljeni dućan jer strepimo nad njima – mah, radije ćemo ih prevesti autom, za svaki slučaj… u tih 500 metara mogla bi mu se mušica zaletjeti u oko i što onda…?
Kakvi smo mi to danas postali ljudi kada ono dijete u utrobi ne nazivamo djetetom? Čitala sam neki dan u raznim komentarima da ih nazivaju parazitima jer eto… izvadi to dijete od 12 tjedana kojem kuca srce, koji ima razvijene skoro sve reflekse za preživljavanje uključujući i ono za sisanje majčinog mlijeka, kada je veliko negdje oko 6-7 centimetara i kada zaista izgleda kao mali poseban čovječuljak – izvadi ga iz majčine utobe i ono neće preživjeti. Zato je zaslužio da ga se zove parazitom, da nema niti malo dostojanstva, nema prava; nema prava nazivati se čovjekom nego tako ponižavajuće – parazitom.
Kakvi smo mi to danas postali ljudi kada se “busamo u prsa” da smo veliki dobročinitelji i onda umjesto da nekome tko nas je zatražio pomoć putem poruke – pomognemo; mi te poruke javno objavljujemo i “sprdamo” se s nečijim životom, patnjom… s nekim tko je progutao najveću knedlu u životu jer je propao skroz na skroz; da baš tebe mora zamoliti za pomoć a ti ga onda javno linčuješ. Zašto? Pa da drugima pokažeš koliko si važan! Kako baš tebe svi zovu kada trebaju nešto… To je tako cool i tako moćno.
Kakvi smo mi to danas postali ljudi kada čitamo objavljene članke od Jutarnjeg i Večernjeg kako je grozno biti majka? Kako su žene većinom požalile što su majke! Djeca su jedna najobičnija i najgroznija smetala koja su ikada zamišljena da postoje na ovom svijetu. Moraš ih roditi, pa onda još hraniti i prematati, pa to sve nešto smrdi okolo na okolo i još, kao da to nije dovoljno, ne možeš izlaziti kako si nekad izlazio, ispijati piva do rano jutarnjih sati ili putovati okolo. Život ti je postao jedan grozan smrdljivi zatvor i to doživotni – nema povratka, nema rastanka, to je nešto što je zauvijek.
Kakvi smo mi to danas postali ljudi kada smo u stanju svom supružniku nakon dvoje-troje djece i sedam godina braka reći da te više ne volim?
Kakvi smo mi to danas postali ljudi kada radimo neku reportažu za neku tv emisiju o velikim obiteljima i ne uzmemo napokon jedan dobar primjer, jedan blagoslovljen primjer predivne velike obitelji? Zašto iz mjeseca u mjesec prikazujemo samo ono loše, ono blato i tugu i jad i umjesto da im pomognemo mi ih još dodatno gazimo i pribijamo na križ? E, prije će oni u Kraljevstvo Nebesko nego ti i ja.
Kakvi smo mi to danas postali ljudi kada se rastajemo od svega? I to vrlo lako? Rastajemo se od roditelja, od supružnika, od prijatelja… zašto nam je tako lako nekome reći da ga više ne volimo, zašto nam je tako lako otpisati prijatelja jer je nešto pogriješio, zašto nam je tako lako maknuti se od roditelja jer su stari i nemoćni; uvijek nađemo odlične isprike. Ponekad mislim, da ni Bog ne može vjerovati što smo mi ljudi sve u stanju izgovoriti samo da bi se riješili nekoga i opravdali sebe! Zašto? Zato što je tako lakše! Lakše se rastati nego se potrudit i oznojiti se. Lakše je odseliti se od muža nego se ponovno zaljubiti u njega, lakše je staviti roditelje u dom nego ih odvesti na wc, lakše je naći nove prijatelje nego izgrliti one stare i stvarne, lakše je djetetu dati da ima svoju volju nego ga odgajati, lakše je pobaciti nego roditi dijete… i tako bih mogla u nedogled… kamenog srca, jer drugačije ne možeš.
Iz 1 Ivanove: Gledajte koliku nam je ljubav darova Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Po ovome se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
