U novoj studiji, objavljenoj u lipnju u časopisu Istraživanje i liječenje depresije, navodi se veći broj dokaza protiv teze da “nema razlike” u životu djece istospolnih obitelji, samo nekoliko mjeseci nakon što su medijski izvori prijevremeno i pogrešno izvijestili da je znanost o tomu dala zadnju riječ.
Jedan od najsnažnijih vidova ove nove studije su longitudinalna istraživanja djece i mladih u duljem vremenskomu razdoblju. Korišteni izvor podataka – Nacionalna longitudinalnoga studija o zdravlju adolescenata – jedno je od najimpresivnijih, najtemeljitijih i najskupljih anketnih istraživanja, koja su još u tijeku. Ova studija nije prva koja rabi Podatke o zdravlju adolescenata i mladih ljudi, kako bi se provjerila tezu da “nema razlike”. No, to je prva koja dolazi do različitih zaključaka, i to iz nekoliko razloga. Jedan od njih je longitudinalni vid. Neki problemi se uočavaju samo tijekom vremena.
Profesor Paul Sullins, autor istraživanja, otkrio je da tijekom adolescencije kod djece istospolnih roditelja postoji neznatno manje depresije, nego kod djece heteroseksualnih roditelja. No, u trenutku kada je anketa bila u četvrtom stadiju – kada su djeca izrasla u mlade ljude, u dobi od 24 do 32 godine – njihova iskustva su se okrenula. Okret je bio vrlo dramatičan: više od polovice mladih osoba istospolnih roditelja prijavilo je stalnu depresiju, što je porast od 33 postotna boda (od 18 do 51 posto od ukupnog broja). U međuvremenu, depresija kod mladih osoba heteroseksualnih roditelja je pala s 22 na nešto manje od 20 posto.
Vrijedno je, također, spomenuti rezultate nekih drugih istraživanja. Pretilost je skočila u objema skupinama, ali su se razlike pokazale značajnima tijekom vremena. 31 posto pretilosti među mladim osobama heteroseksualnih roditelja, znatno je ispod 72 posto pretilosti kod mladih koji dolaze iz istospolnih domaćinstava. Iako se manji broj mladih osoba istospolnih roditelja osjećao “udaljenim od jednog ili oba roditelja”, u odnosu na razdoblje kada su bili tinejdžeri, brojke su još uvijek vrlo visoke te dostižu dostižu 73 posto (u odnosu na 93 posto tijekom adolescencije). Osjećaj udaljenosti među mladima osobama čiji su roditelji suprotnog spola, zapravo se povećao, ali su oni krenuli s niže razine (od 36 posto u adolescenciji, do 44 posto u mlađoj odrasloj dobi).
Iskreno govoreći, život u kućanstvu s mamom i tatom nije po definiciji harmoničan. On, međutim, potvrđuje, ne samo stabilnost, koja je važna (ali ne i najvažnija), nego, također, utjecaj biologije, ljubavi, spolnih razlika i slijeđenja primjera.
Uz to, sve više djece istospolnih roditelja kažu da ih je “roditelj ili skrbnik ošamario, udario ili tukao”, izgovarao “stvari koje vrijeđaju osjećaje, ili čine da se osjećaš neželjenim i nevoljenim,” ili “dirao na seksualni način, prisiljavao da se njega ili nju dotiče na seksualan način, ili prisiljavao na seksualne odnose.” Da budem iskren, ovakvo grupiranje traumatskih događaja mi se čini neuravnoteženim, obzirom na prilično duboku razliku između povrijeđenih osjećaja i zlostavljanja.
Ova studija nije besprijekorna. Nijedna studija nije. Usudio bih se reći da nedavna procjena podataka iz Izvješća o nacionalnom zdravlju daje mnogo snažniju procjenu teze koja tvrdi “nema razlike” od ove. Ključno ograničenje ovog istraživanja je veličina uzorka. Postoje samo dvadeset pouzdanih slučajeva ispitanika istospolnih roditelja u ovomu velikom projektu. To čini da su procjene istospolnih kućanstva na grafikonima neprecizne, ali ne umanjuje značaj razlika među skupinama. Dio razloga malog uzorka je u razdoblju u kojemu su se podaci počeli prikupljati. Istospolna kućanstava bila su vrlo rijetka, a Podaci o zdravlju adolescenata i mladih ljudi (Add Health) to i potvrđuju. U prošlosti sam bio brz u kritiziranju uporabe studija s malim uzorkom, što ne znači da ih sada slijepo hvalim zato što potvrđuju moje mišljenje. Ipak, pitanje veličine uzoraka nije autorova pogreška. U stvari, Sullins je otkrio da je u više od polovice slučajeva istospolnih kućanstava, koji su se koristili u prethodnim studijama iz Podataka o zdravlju adolescenata i mladih ljudi (Add Health), a koje su ukazivale da “nema razlike” u kućanstvima, još uvijek bio uključen jedan od roditelja suprotnoga spola, koji je bio izbačen iz analize.
Ključno pitanje ostaje. Zašto se pojavio val depresije nakon završetka adolescencije? To je osobito čudno s obzirom da se osjećaj “udaljenosti” od roditelja smanjuje nakon adolescencije. Zašto su stope pretilosti tako visoke? (To, zasigurno, nisu slike koje su mediji skovali o pokretu istospolnoga roditeljstva). Sam autor drži da bi svaki odgovor bio “nužno spekulativan.” Zašto su rezultati objavljeni u open-source medicinskom časopisu, a ne u časopisu za društvene znanosti? Ne želim tvrditi da znam razlog, ali pretpostavljam ja autor odabrao ne izlagati se ispolitiziranim recenzijama društvenih znanosti. Odlučio je omogućiti znanstvenicima i javnosti da istražuju dokaze, umjesto da čeka odobrenje koje znanstveni časopisi daju i puno slabijim studijama. Ako znanost treba biti otvorena, Sullinsov rad to svakako jest. Krivnja nije njegova
Sullins se pojavio kao svestran analitičar, primjenjujući ista pitanja na više skupova podataka. Upoznao sam ga, i mogu potvrditi da su njegovi motivi slični mojima: Vidjeli smo podatke i uvjereni smo da oni ne mogu podržati tezu da “nema razlike”, osim ako ih izvrnemo. Ali to je upravo ono što je medijski pokrenut politički pokret ostvario. Zašto se to moralo dogoditi tako dogoditi?
Koji god razlozi za to bili, još uvijek postoji američka tendencija izvlačenja nepristranih etičkih zaključaka iz empirijskih podataka. Činjenice čine ključnu razliku. Ali otkriti činjenice među malom, ispolitiziranom manjinom koja se bori za jedinstvena prava veliki je izazov. Stoga je borba oko toga što podaci mogu otkriti o djeci iz istospolnih kućanstava vrlo žurna. Ako bi sociolozi mogli dokazati da je djeci dobro, to bi odgovorilo na etička i pravna pitanje što treba sljedeće učiniti. Otuda i nevjerojatno ispolitiziran bijes iskazan nad istraživanjima ove teme. Podsjećam, to nije način na koji su Europljani odabrali riješiti pitanje istospolnih brakova i posvajanja, nego mi Amerikanaci. (Slično empirijsko natjecanje se trenutno vodi u raspravama o kontroli oružja).
Društvena znanost će nastaviti istraživati istospolno roditeljstvo, ali budući da je Vrhovni sud “riješio” zakonsko pitanje istospolnih brakova, okršaji će biti manji u odnosu na onaj prije nekoliko godina. Empirijska istina više ne prijeti željama nekih. Ranjivost djece, s druge strane, nije se smanjila.
Bez obzira imaju li samo jednog roditelja ili oboje, djeca zaslužuju majku i oca, čija je ljubav prema njima – i jedno prema drugom – izvor njihova života i socijalizacije. U svomu zaključku, Sullins se slaže: “Dobronamjerna briga za otkrivanjem negativnih informacija o stigmatiziranoj manjini ne opravdava ostavljanje djece bez podrške u okruženju koje može biti problematično ili opasno za njihovo dostojanstvo i sigurnost.”
*Mark Regnerus je profesor sociologije na Sveučilištu Texas, u Austinu, i viši suradnik u Austinskom institutu za proučavanje obitelji i kulture.
Izvor ovog članka je Public Discourse.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
