Prije 25 godina komunizam je počeo padati u cijeloj Europi. Procesi koji su doveli do toga počeli su ranije. Jedan od preduvjeta za su bili Glasnost – liberalizacija sovjetskih medija koju je Mihail Gorbačov uveo 1985. godine, te reforma i otvaranje tržišta SSSR-a tzv. Perestrojka koju je Gorbačov pokrenuo 1987. godine.
Željezni stisak komunističkih partija nad narodom popušta što dovodi do pada komunističkih režima.
Poljski radnički sindikat Solidarnost koji je s djelovanjem počeo 80-tih, priznat je i legaliziran je od strane režima 1988., te pobjeđuje na prvim demokratskim izborima u lipnju 1989. Mađarska se komunistička partija za političke reforme odlučila 1988., a za višestranačje u veljači 1989. te je otvorila svoje granice prema Austriji. Berlinski zid pao je u studenom 1989., nakon prosvjeda, što je postao simbol pada komunizma u Europi uopće.
Kako su komunistički režimi mogli tako apsolutno vladati ljudima?
Ove se godine diljem Europe slavi 25 godina pada komunističkih režima. No, kako su ti režimi mogli toliko dugo i tako apsolutno vladati ljudima? Odgovor su tajne službe.
Tajne službe komunističkih zemalja nastale su po uzoru na sovjetsku Čeku (kasnije preimenovanu u NKVD) – koja je služila za nadzor populacije. Po uzoru na nju Tito, obučen u Moskvi i prema novim spoznajama i sam suradnik tih službi, osnovao je OZNU koja je organizirala masovne poslijeratne likvidacije ideoloških neistomišljenika i potencijalnih disidenata unutar partije. Kasnije je OZNA preimenovana u Udbu (Upravu državne bezbednosti), te konačno u SDB (Službu državne bezbednosti). Paralelno s njom je djelovala i vojna kontra obavještajna služba – KOS.
U Hrvatskoj nažalost arhivi tajnih službi Službe državne bezbednosti (popularno zvane Udbe) i vojne kontra obavještajne službe KOS-a, povjesničarima nisu dostupni.
Nisu dostupni niti arhivi Komunističke partije, za što se pobrinuo i danas brine pravni (i imovinski) sljednik Komunističke partije Hrvatske – Savez komunista Hrvatske Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP), kasnije preimenovan u SDP.
Postoje svjedočanstva i o uništavanju arhiva u Hrvatskoj, neposredno prije demokratskih promjena u Hrvatskoj. S tim da su kopije svih republičkih dokumenata službi postojale i u Beogradu, odakle međutim također postoje svjedočanstva o određenom uništavanju dosjea.
Nakon pada Berlinskog zida i Istočno Njemački Stasi je počeo intenzivno raditi na uništavanju dosjea, no u uništavanju arhiva i skrivanju mračne prošlosti spriječili su ih građani i aktivisti.
Metode komunističkih tajnih službi
Zahvaljujući tome rad i metode zloglasnog Stasija otvoreni su za proučavanje povjesničarima. Jedan od njih je dr. Herbertus Knabe, koji je povodom 25. obljetnice pada komunizma održao predavanje na TED-u o metodama Stasija.
Knabe ističe da su uz djelatnike tajnih službi doušnici bili najvažnije oruđe tajnih službi. Prema arhivima Stasija 1% populacije Istočne Njemačke bili su doušnici tajnih službi. Neki su bili doušnici iz ideoloških razloga, neki ucijenjeni, no većina je to činila iz materijalne koristi.
Doušnici su, svjedoči Knabe, bili vrjedniji od tehničkih metoda praćenja (otvaranja pisama, prisluškivanje razgovora), jer su mogli dojaviti i ono što se još ne događa, o čemu netko tek razmišlja.
Mreža doušnika bila je široka – bili su u svakoj instituciji, pa i svakoj Crkvi.
Dr. Knabe, i sam uhođen od strane režima zbog prozapadne orijentacije, jednom je prilikom na obavijesnom razgovoru s djelatnikom Stasija ustvrdio kako će on primijetiti ako pokušaju postaviti doušnika u njegovu blizinu. Odgovor je bio da naravno da neće postaviti doušnika u njegovu blizinu, već će vrbovati nekog od njemu već bliskih ljudi.
Zaista, mnogo kasnije saznao je da su dva njegova prijatelja bili doušnici Stasija. Poznatu disidenticu Veru Lengsfeld uhodio je njezin muž.
I neki od glavnih njemačkih disidenata bili su doušnici Stasija. Jedan takav bio je Ibrahim Böhme, vođa mirne revolucije 1989. On je zamalo bio izabran za premijera dok u javnost nije izašla informacija o njegovom radu za Stasi.
Potpuna kontrola društva
“Ali zašto je STASI prikupljao sve ove informacije u svoj arhiv?”, pita Knabe i odgovara: “Glavna svrha je kontrolirati društvo.”
Stasi je želio znati tko je tko – što je značilo što tko misli. On nije želio čekati dok netko pokuša djelovati protiv režima. Želio je znati unaprijed što ljudi misle i planiraju.
Ljudi su naravno znali da su okruženi doušnicima u totalitarnom režimu koji je širio nepovjerenje i strah – najvažnija sredstva svake diktature.
Upravo zato nije bilo puno ljudi u istočnoj Njemačkoj koji bi se borili protiv režima – a kada i jesu odgovor Stasija je bio dijaboličan.
“Paraliziranje” ljudi
Stasi je imao priručnike za sve: od toga kako pridobiti nekoga da bude doušnik – da izda najbliže osobe – do toga kako provoditi “Zersetzung”. Riječ koju je teško prevesti, kako kaže Knabe, a doslovce znači bio-degradaciju.
“Cilj je bio da se uništi potajno samopouzdanje ljudi, na primjer, oštetivši ugled, organiziranje ‘propusta’ na poslu, i uništavajući njihove osobne odnose. S obzirom na to, Istočna Njemačka je bila vrlo moderna diktatura”, istaknuo je Knabe. “Stasi nije pokušavao uhititi svakog disidenta. On je preferirao da ih paralizira, i to je mogao učiniti jer je imao pristup toliko osobnim podatcima i tolikim institucijama. Pritvaranje su korisli samo kao posljednje utočište.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
