Hrvatski jezik u EU – problemi zbog nedostatka kvalitetnih prevoditelja

Opća uprava Europske komisije za usmeno prevođenje priznaje da i osam mjeseci nakon ulaska Hrvatske u EU ima problema s usmenim prevođenjem na hrvatski i s hrvatskog u europskim institucijama zbog nedostatka kvalitetno osposobljenih prevoditelja, ali ističe da je istih problema bilo i s jezicima zemalja koje su u Europsku uniju ušle 2004. i 2007. godine

Opća uprava za prevođenje pruža prevoditeljske usluge za Komisiju, Vijeće EU-a te za Odbor regija i Ekonomski i socijalni odbor, dok Europski parlament ima svoju vlastitu službu. Također i Sud EU-a u Luksemburgu ima svoju manju prevodilačku službu.

“Trenutačno možemo zadovoljiti oko 50 posto potreba za usmenim prevođenjem s hrvatskog i na hrvatski jezik, naprosto zato što nema dovoljno kvalitetnih prevoditelja da bi ih zaposlili”, rekao je Hini Ian Andersen, vanjski savjetnik za komunikacije u Općoj upravi za usmeno prevođenje.

Opća uprava za prevođenje zasad ima samo četiri stalno zaposlena tumača za hrvatski, a još pedesetak ih rade kao vanjski suradnici.

Ian Andersen kaže da to nije hrvatska specifičnost, nego je to bilo tipično za sve zemlje, ističući, primjerice, da prosječno samo 25 posto onih koji diplomiraju na nekom europskom fakultetu za prevođenje uspiju proći testiranje za usmenog prevoditelja u EU-u.

“Nama trebaju vrlo vješti prevoditelji koji znaju veći broj jezika, imamo velike zahtjeve što prirodno smanjuje broj osoba koje dolaze u obzir. Ali, sve je pitanje samo vremena i zemlje koje su ušle 2004. i 2007. godine počele su s dva ili tri usmena prevoditelja i onda je polako rastao njihov broj”, kaže Andersen.

Dodaje kako se taj problem u prvim godinama članstva ne da izbjeći unatoč tome što su na vrijeme poduzete sve pripreme. Naime, zemljama koje su ušle u EU 2004. godine, Komisija je počela još 1991. godine pomagati da uspostave učinkovit sustav za osposobljavanje prevoditelja, osnivanje prevoditeljskih studija itd.

“Dakle, vi možete obaviti dobre pripreme, ali nema svrhe osposobljavati prevoditelje prerano jer ih ne možete zaposliti prije nego što njihova zemlja postane članicom. Gdje biste ih inače stavili?”, kaže Andersen.

Komisija je prije nekoliko godina počela suradnju i pomogla Sveučilištu u Zagrebu kako bi se pokrenuo prevodilački studij.

“To je dalo neke rezultate, ali ne i dovoljno da se zaposli veći broj prevoditelja. Neki su dovoljno dobro osposobljeni da ih se zaposli. Neki nemaju dovoljno iskustva i zato smo ih angažirali kao vanjske suradnike (freelancere) kako bi stekli iskustvo i kako bi na kraju, nadamo se, prošli testiranje i dobili stalno zaposlenje, dok neki koji su završili prevoditeljski studij nisu dovoljno dobri”, kaže Andersen.

“Ove će nam godine jedan od prioriteta biti novačenje hrvatskih prevoditelja. Radit ćemo puno da ohrabrimo mlade ljude da studiraju usmeno prevođenje. Jako je važno da ljudi studiraju za prevoditelje i važno je pomoći Sveučilištu u Zagrebu da dobije dobre kandidate. To je poruka koju želim uputiti hrvatskoj javnosti”, kaže Andersen.

Andersen je odgovorio i na pitanje zašto srijedom, kada se sastaje Europska komisija, na redovitoj podnevnoj konferenciji za novinare najčešće nema prijevoda na hrvatski, na što je ovih dana upozorilo i više hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu.

U Europskoj komisiji se svaki radni dan u podne održava redovita konferencija za novinare i one se vode isključivo na engleskom ili francuskom, što znači da novinari mogu pitati i dobiti odgovor samo na jednom od ta dva jezika. Iznimka su konferencije za novinare srijedom nakon redovitog tjednog sastanka Europske komisije kada bi trebali biti osigurani prijevodi na sve službene jezike EU-a.

Osim nedostatka prevoditelja, Andersen kao razlog zašto je hrvatski najčešće izostavljen navodi da nema dovoljno prevoditeljskih kabina u dvorani za novinske konferencije. Postoji 21 kabina i nema fizičkih mogućnosti da se poveća njihov broj. Od 24 službena jezika, usmeno prevođenje postoji za njih 23, jer za irski uopće nema usmenih prevoditelja. To znači da dva jezika uvijek moraju biti izostavljena.

Jedan od ta dva je gotovo uvijek malteški, jer je i na Malti to jedan od službenih jezika, uz engleski, a u Komisiji najčešće i nema akreditiranih malteških novinara.

Andersen kaže da postoji sustav rotacije u vezi s tim koja će dva jezika biti izostavljena, ovisno o tome koje su teme najavljene na konferenciji za novinare i ovisno o potrebama i mogućnostima.

Sada je uz malteški, najčešće hrvatski jezik taj za koji nije osigurano prevođenje. “Nastojimo što bolje iskoristiti mali broj hrvatskih prevoditelja i ako za njima negdje postoji potreba cijeli dan šaljemo ih ondje, umjesto da odrade konferenciju za novinare, koja traje samo sat ili dva”, kaže Andersen. “Kada budemo imali veći broj prevoditelja za hrvatski, on će rjeđe biti izostavljen, što sada nije slučaj”, dodaje.

Najveće potrebe za usmeno prevođenje ima Vijeće EU-a, tijelo koje predstavlja države članice. Andersen kaže da unatoč malom broju hrvatskih prevoditelja uspiju pokriti sve ministarske sastanke i sastanke Europskog vijeća, ali ne i sastanke radnih skupina.

Što se tiče prevođenja priopćenja za javnost, koje Komisija objavljuje svaki dan, pravilo je da se uglavnom objavljuju na engleskom i francuskom, a na ostale jezike ako se sadržaj priopćenja odnosi na tu zemlju. Ali, tu su česta odstupanja od pravila.

Kad je u pitanju Europski parlament, situacija s hrvatskim jezikom je znatno bolja, ali još uvijek nisu dostupne sve jezične usluge, u koje spada pismeno i usmeno prevođenje i pravno-lingvistička redaktura tekstova.

Poslovnik Europskog parlamenta predviđa potpune jezične usluge za sve službene jezike s tim da postoje prijelazni aranžmani za jezike novih članica ili neke jezike koje imaju određene specifičnosti, kojima se primjena odredbe o potpunim jezičnim uslugama odgađa dok se ne ostvare uvjeti za to.

Zastupnici su ovih dana usvojili odluku koja predviđa mogućnost prijelaznog aranžmana za hrvatski i irski do kraja sljedećeg saziva Europskog parlamenta. To ne znači da će prijelazna odredba vrijediti do 2019. godine jer predsjedništvo Parlamenta razmatra svakih šest mjeseci postoji li potreba za produljenjem prijelaznog aranžmana.

Europski parlament je institucija koja najviše inzistira na višejezičnosti. Svaki zastupnik na plenarnim sjednicima može govoriti i najčešće govori na materinskom jeziku. Sličan je slučaj i na sastancima parlamentarnih odbora. Prevođenje na hrvatski na plenarnim sjednicama je uvijek osigurano, a najčešće i na sastancima odbora kada za to postoji potreba i kada se to zatraži.

U upravi za pismeno prevođenje u Europskom parlamentu svaki jezik ima voditelja odjela, koordinatora za kvalitetu, 25 prevoditelja i 11 asistenata. To je slučaj i s hrvatskim jezikom.

U europskim institucijama unatoč proklamiranoj brizi za očuvanje jezične raznolikosti dominira engleski jezik, zamijenivši na tom mjestu francuski. Još se samo rijetki sjećaju da su se do 1995. godine konferencije za novinare održavale samo na francuskom.

Francuski se kao vodeći jezik još nekako držao sve do 2004. godine, do ulaska 10 novih zemalja članica. Francuzi to i danas nerado prihvaćaju. Za njih je dugo vremena engleski bio samo službeni jezik dviju zemalja koje su se naknadno, 1973., priključile Europskoj zajednici.

Od Francuza se zna čuti kako to da se na sastancima eurozone, koja ima 330 milijuna stanovnika, govori jezikom koji je službeni samo u jednoj manjoj članici (Irskoj), koja ima samo pet milijuna stanovnika.

Prema nekim istraživanjima, 2010. godine oko 75 posto dokumenta izvorno je pisano na engleskom, što se onda prevodi na druge jezike. Na francuskom je izvorno pisano 8,32 posto, a na njemačkom 2,74 posto. Prema tim podacima, engleski je dominantan postao od 1997. kada je 45 posto dokumenta izvorno pisano na tom jeziku, 41 posto na francuskom, a na njemačkom 5 posto.

Iako njemački ima više izvornih govornika u EU-u od francuskog, Nijemci nisu toliko glasni u nezadovoljstvu zbog dominacije engleskog. Doduše, u koalicijskom ugovoru CDU-a i SPD-a kojim je formirana sadašnja njemačka vlada traži se da se “njemački u praksi izjednači s ostala dva radna jezika, engleskim i francuskim”. To su tražili i prethodnici Angele Merkel, ali dojam je da nisu previše inzistirali