„Europa nije više Europa, to je Eurabija… mjesto gdje se islamska invazija ne osjeća samo fizičkim prisustvom, već i u kulturnom i mentalnom obliku.“ (Oriana Fallaci)
Riječi su to jedne od najpoznatijih talijanskih spisateljica i novinarke Oriane Fallaci, ateistikinje i feministice, izgovorene nekoliko godina prije njene smrti 2006. u rodnoj Firenzi. Deklarirana ljevičarka čija je obitelj bila vrlo aktivna u borbi protiv Mussolinijevog fašizma imala je više nego zanimljiv život. Kao mlada pridružila se antifašističkom otporu u Italiji, te je nakon rata dobila odličja Republike Italije. Bila je novinarka u mnogim ratovima (Vijetnam, indijsko-pakistanski rat, Bliski istok i dr.), a jednom je u Meksiku ranjena na smrt i gotovo pokopana dok svećenik nije primjetio da ipak diše. Napravila je intervjue s najpoznatijim osobama svijeta politike: Deng Xiaoping, Jaser Arafat, Willy Brandt, Lech Walesa, ajatolah Homeinijem i brojnim drugima.
Bila je suradnica najelitnijih svjetskih časopisa kao što su New York Times, Life, The Washington Post, Der Stern, L’Europeo, Corriere della Serra, a dobila je i počasni doktorat s Columbije. Bila je predložena za počasnu doživotnu senatoricu, što je najviše državno priznanje u Italiji, a što je nakon njezinih tekstova o radikalnom islamu povučeno. Poznato je i njeno potresno pokajničko „Pismo nerođenom djetetu“ nakon spontanog pobačaja 1975. godine. U svezi svojeg sentimenta prema izgubljenom djetetu bila je žestoko napadana upravo od onih koje je najviše štitila: feministica i ljevičara.
Oriana Fallaci je umrla 2006. od raka pluća, a kada su joj predlagali da se pokuša izliječiti lijekovima napravljenim od matičnih stanica iz embrija nerođenog djeteta rekla je: “Volim život. Ali, liječenje mog raka s matičnim stanicama iz nerođenog djeteta čini mi se kao kanibalizam”.
Bomba na naslovnici Corriera della Serra
Osobitu buru izazvao je njezin tekst u Corriere della Serra 2005. godine, koji je reklamiran na naslovnici časopisa i objavljen u središnjem dijelu dnevnika gdje je napisala: „Već četiri godine tvrdim da se suočavamo s monstrumom koji nas želi uništiti fizički, a zajedno s našim tijelima želi uništiti i naša načela, naše vrijednosti, našu civilizaciju; govorim o islamskom nacizmu i ratu koji on vodi protiv zapadne civilizacije, govorim o samoubojstvu Europe, jedne Europe koja više i nije Europa, nego Eurabija”.
Postala je predmet žestoke kritike liberalnih i lijevih krugova, koji su je zdušno podržavali do tada, te su čak napisane knjige protiv nje. Kao odgovor napisala je knjigu „Snaga razuma“ u kojoj je razradila tezu islamizacije Europe, a knjiga je polučila ogroman uspjeh i 18 izdanja.
Termin koji je upotrijebila Oriana Fallaci – Eurabija – osobito je interesantan danas s obzirom na događanja u Europi posljednje dvije-tri godine i to iz aspekta migracijskog vala i niza terorističkih napada islamskih ekstremista u Europi.
Angela Merkel – glavni moderator krize
U subotu u Njemačkoj na snagu stupa novi zakon o integraciji stranaca koji sadrži povoljnosti, ali i kazne za one koji ne budu činili dovoljno napora pri integraciji. Očiti je to pokušaj odgovora Angele Merkel na niz nedavnih događanja i terorističkih napada islamista u Njemačkoj i Europi. Stvari su pomalo izmakle nadzoru i kontroli, a posljedično s time pala je i popularnost Merkelice, kao i povećan strah i zabrinutost Nijemaca i Europljana pred dolazećom budućnošću.
Da je Oriana Fallaci živa danas, 10 godina nakon smrti vidjela bi da se na eksponencijalan i ubrzan način ostvaruju njene proročke riječi: Europa se napunila islamskim izbjeglicama, teroristički čin više nije pitanje mjeseca nego dana i nitko se više ne osjeća siguran.
A Europa postaje nova talionica naroda broj 2 (iza SAD-a). No, prema mišljenjima mnogih komentatora upravo je to bila i namjera djela „političke elite“: razaranje tradicionalnog društvenog tkiva Europe (nacionalnog, vjerskog, kulturnog). Na neki način ostvaruje se Fallacina Eurabija – geopolitički projekt Zapada za 21. stoljeće. Da je tome tako svjedoče i nedavne riječi mađarskog predsjednika Vikotra Orbana: “Naš problem nije u Meki nego u Bruxellesu“. Time je s najviše pozicije Europljanima jasno objelodanjen uzrok i kontrolor postojeće do sada neviđene europske krize i nadolazeće tjeskobe Europljana.
Smjer Europe – centralizacija ili dezintegracija
Umjesto striktne uporabe važećih zakona država članica Europske Unije, njemačka kancelarka Angela Merkel je namjernim i proračunatim izjavama „otvorila vrata“ nekontroliranom izbjegličkom kaosu koji je pokrenuo i niz „kolateralnih događanja“ poput: neovlašteni ulazak desetina tisuća osoba s Bliskog istoka u Europu, ulazak potencijalnih terorista i islamskih radikala, povećanje kriminala traffickingom žena i djece, pojačane napade širom zapadne Europe, te Europu na kaotičan i neusmjeren način pretvorila u – talionicu naroda. Pri tome su njemačke i europske sigurnonosne službe (namjerno) podbacile. A naknadni zakoni o integraciji tek su kozmetika za štetu čije će se posljedice vidjeti u vremenu koje dolazi.
Ono što je očigledno jest da će se stvari kretati, zbog postojeće opasnosti, u jednom od dva smjera: centralizacija Europske Unije sa smanjenjem suvereniteta država članica ili prema dezintegraciji Europske Unije. Ova druga pojava se čini manje vjerojatnom zbog političkih i ekonomskih potresa koje bi izazvala, dok se prva pojava čini izvjesnijom. S njom ide i sve drugo čemu se Europljani donedavno nisu ni u snu nadali (osim proročkih političkih umova): povećana sigurnosna kontrola, smanjenje prava na kretanje, stvaranje nove „europske nacije“, jeftina radna snaga (osiromašenje Europljana), nove migracije stanovništva, uništavanje europskog identiteta, nastavak terorističkih akcija i dr.
Geopolitički stvara se jedinstven prostor identičan starom Rimskom Carstvu: Europa, sjever Afrike i Bliski istok. Time se Europa aktivno, ali na račun domicilnog i ostarjelog vlastitog stanovništva, uključuje u centralni geopolitički prostor svijeta.
Stara Europa pred našim očima dobiva „novo lice“, ali je time zagrizla u opasnu igru. Može li se predvidjeti nastavak teturanja drogiranog boksača koji je do nedavno bio nositelj kulture, znanosti, uljudbenog kršćanstva, socijalne politike i mnogih blagodati koje nestaju pred našim očima? Hoće li se u Europi naći „domoljubni Europljanin“ koji će stari kontinent vratiti korijenima i svom identitetu?
Ili su stvari otišle predaleko?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
