Rasprava o srednjoeuropskom identitetu Hrvatske nametnula je potrebu upoznavanja domaće javnosti s Višegradskom skupinom kao jedinstvenim integracijskim oblikom koji objedinjuje negermanski srednjoeuropski kulturni prostor. Pod tim pojmom krije se regionalno udruženje Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske – zemalja s kojima Hrvatska dijeli višestoljetnu zajedničku prošlost. Ulaskom u Jugoslaviju i podvrgavanjem balkanskom civilizacijskom krugu marginalizirane su ili potpuno prekinute dotadašnje snažne kulturne, političke i ekonomske veze, a ujedno time su poništene mnoge pozitivne tekovine nasljeđene iz austrougarskog pravnog i javno-upravnog okvira. Euroinegracijski procesi koji su u srpnju 2013. okončani primanjem u društvo punopravnih članica EU otvorili su nove puteve povezivanja sa zemljama srednje Europe, čime su postavljeni novi izazovi pred razvoj vanjskopolitičke orijentacije Republike Hrvatske.
Višegradska skupina je zadobila pažnju dijela hrvatske javnosti nakon izjave mađarskog ministra vanjskih poslova Tibora Navracisca iz rujna 2014., dane prilikom redovnog godišnjeg sastanka predstavnika Skupine, kako smatra korisnim razmotriti proširenje formata V4 pridruživanjem Hrvatske i Slovenije. Iako sa stanovitom diplomatskom zadrškom zbog nepostojanja službene ponude upućene hrvatskim vlastima, ideja o eventualnom učlanjenju naišla je na pozitivne ocjene hrvatskih europarlamentaraca Tonina Picule i Davora Ive Stiera. Time je, bez ikakve dvojbe, rasprava o Višegradskoj skupini zadobila legitimitet u nametanju iste unutar budućih političkih rasprava u javnom prostoru Hrvatske.
Višegradska skupina (poznata i kao V4) osnovana je 15. veljače 1991. Simbolički značajno ime dobila je po mjestu osnutka, povijesnom gradu Višegradu u Mađarskoj, gdje je u 14. stoljeću sklopljen ugovor o uzajamnoj pomoći i suradnji između vladara Bohemije, Poljske i Ugarske (op.a. ugarski kralj Karlo Robert ujedno je bio vladar Kraljevine Hrvatske). Inicijator okupljanja srednjoeuropskih zemalja bio je tadašnji čehoslovački predsjednik Vaclav Havel, lider poznat po uzornim humanističkim i demokratskim uvjerenjima. Vizija tog udruženja bivših socijalističkih srednjoeuropskih zemalja temeljila se na zaštiti zajedničkih gospodarskih interesa, te poticanju slobodne trgovine, razvoja prometne infastrukture i suradnje na energetskom planu. Ukratko, u lakšoj prilagodbi zemalja-članica novonastalim okolnostima demokratske tranzicije.
Zemlje Višegradske skupine ostvarile su impresivne rezultate u pogledu gospodarskog rasta i industrijskog razvoja
Danas, 24 godine nakon osnutka, ona obuhvaća prostor od 64 milijuna stanovnika, tj. 13% ukupne populacije EU. U kontekstu šire priče o prilagodbi društveno-ekonomskim standardima EU, bitno je istaknuti kako su zemlje Višegradske skupine ostvarile impresivne rezultate u pogledu gospodarskog rasta i industrijskog razvoja. Prema izvještaju Erste Grupe, koju prenosi poslovni.hr, zemlje skupine su u razdoblju od ulaska u Uniju 2004. do 2013. godine udvostručile BDP, pri čemu su samo pogodnosti članstva (u vidu korištenja EU fondova) doprinosile 1% rasta na godišnjoj osnovi. Izvozna bilanca rasla je trostruko brže nego izvoz “starih” članica EU u istom razdoblju, dok su prihodi iz vanjskotrgovinske interakcije sa zemljama izvan EU učetverostručeni. Razvojni put svake pojedine članice Višegradske skupine stoga je i za Hrvatsku poučan primjer tranzcijske uspješnosti, koji svjedoči o konkretnom uspjehu malih i relativno slabih socijalističkih gospodarstava koja su se 1991. nakon sloma Sovjetskog saveza našla “nezaštićena” na globalnoj pozornici liberalne ekonomije i tržišnog natjecanja.
Višegradska skupina za Hrvatsku predstavlja pozitivnu alternativu neizvjesnom i nesigurnom konceptu Zapadnog Balkana
Gledano s perspektive daljnjeg razvoja Europske unije, zastale na razmeđi putova između snažnije federalizacije s jedne, i fragmentiranja ili dezintegracije s druge strane, ali i uvijek moguće opcije raspada, te u svjetlu rastućeg jaza u utrci između uspješnog “sjevera” i manje uspješnoga “juga”, moglo bi se reći kako Višegradska skupina za Hrvatsku predstavlja pozitivnu alternativu neizvjesnom i nesigurnom konceptu Zapadnog Balkana, u koju bi se naša zemlja mogla uklopiti zahvaljujući povoljnom jadranskom smještaju. Aktualnu geopolitičku važnost udruženja V4, predvođenog Poljskom, dodatno osnažuje multipolarizacija na globalnoj svjetskoj razini, tj. sudaranje “američke” euroatlantske i “ruske” eurazijske koncepcije geostrateškog usmjerenja Europe upravo na području srednje i istočne Europe. Jasno je kako intenziviranje sukoba i kriznih trenja na rubovima dviju velikih interesnih sfera, čega je odraz aktualna kriza u Ukrajini, ima za posljedicu izazivanje energetske nesigurnosti u Europi. U takvom odnosu snaga i u okolnostima instrumentalizacije energenata kao političkog oruđa u rukama službene Moskve, Višegradska skupina predstavlja “sanitarni kordon”, a maloj Hrvatskoj smještenoj na njenom južnom kraku prema Sredozemlju može pripasti vrlo značajna i u gospodarskom smislu vrlo lukrativna pozicija ishodišne točke u izvlačenju istočne polovice EU iz talačke pozicije u kojoj se danas nalazi.
Hrvatska ima priliku postati “regionalno energetsko čvorište“ – krucijalna važnost krčkog LNG terminala
Potencijalnu važnost Hrvatske u kombinaciji sa zemljama Višegradske skupine ilustrira i izjava američkog potpredsjednika Joea Bidena sa Energetsko-ekonomskog summita održanog u Istanbulu u studenom 2014. Naglasivši potrebu diverzifikacije energetske opskrbe u Europi, prema interpretaciji portala Jutarnji.hr, Biden je istaknuo kako Hrvatska ima priliku postati “regionalno energetsko čvorište“. Biden je, uz Rumunjsku, Hrvatsku naveo kao važnog čimbenika energetske sigurnosti, čime je potvrđen ranije stavljen naglasak predsjednika Obame na potrebi zaustavljanja širenja ruskog utjecaja na području zapadno od linije Baltik-Jadran. Kamen temeljac u pretvaranju Hrvatske u energetsko čvorište jest planirani LNG terminal na otoku Krku. Pokretanje tog strateški važnog terminala predviđeno je za 2019. godinu, a sa prihvatnim kapacitetima u visini 6 milijardi m3/god. osigurali bi se uvjeti za opskrbljivanje šireg okruženja. Eskalacijom krize u Ukrajini, izgradnja postrojenja je lansirana u prvi plan europskih i euroatlantskih interesa, o čemu svjedoči aktivna podrška Europske komisije. Pored toga, krucijalna važnost krčkog terminala za geopolitičko pozicioniranje Hrvatske prema srednjoj Europi uvjetovana je, među ostalim, kontinuiranim nastojanjem vanjskopolitičkih stremljenja Rusije da putem realizacije već propalog plinovoda Južni tok (rutom preko Bugarske i Srbije do Mađarske), a sada tzv. Turskog toka preko Turske i Grčke, učvrsti poziciju dominantnog opskrbljivača na energetskom tržištu. Bez sučeljavanja sa izravnom konkurencijom, Putinovoj politici se nesumljivo ostavlja slobodan prostor da položaj lidera na tržištu prirodnog plina koristi kao politički instrument u slabljenju euroatlantskog “kišobrana” nad srednjom i jugoistočnom Europom – što bi ostavilo ozbiljne posljedice na jačanje etničkih i vjerskih partikularizama, poglavito agresivnog velikosrpskog nacionalizma, u hrvatskom susjedstvu. Osobito na području lako zapaljive BiH.
Ulaskom Hrvatske u skupinu V4, omogućio bi joj energetsku neovisnost u odnosu na ruski plin
Visok stupanj ovisnosti o ruskom plinu uvjetuje i vanjskopoličke interese zemalja članica Višegradske skupine, što u ovom trenutku dovodi do taktičkih razilaženja u pogledu razvoja skupine. Najizravnije je ta problematika dolazila do izražaja u jeku rasprave oko uvođenja sankcija prema Rusiji. Naime, prema izvješću Međunarodne agencije za energiju iz 2014., zemlje V4 skupine u prosjeku čak 71% domaćih potreba za prirodnim plinom podmiruju uvozom iz Rusije. Ukoliko se zadrže postojeće okolnosti vezanosti gospodarstva tih zemalja za ruske izvore, očekuje se kontinuirano produbljenje ovisnosti s obzirom na predviđeni porast potražnje za plinom do 2030. godine za 10%, ustvrdila je Anouk Honore s oksfordskog Instituta za energetiku. Dok je Poljska prednjačila u zagovaranju sankcija i uvođenju odlučnih protumjera, Mađarska i Slovačka bile su među najglasnijim protivnicima sankcioniranja ruskog gospodarstva sa obrazloženjem da taj oblik kažnjavanja agresivne Putinove politike šteti nacionalnim gospodarstvima. Prijepori u pogledu zauzimanja stava prema Rusiji su doživjeli vrhunac objavom zajedničke deklaracije predstavnika Slovačke, Češke i Austrije u gradu Slavkovu u veljači 2015., putem koje je iskazno nezadovoljstvo politikom sankcija. Češkog politologa Andreja Skorupa je nastanak očiglednog jaza naveo na zaključak kako Višegradska četvorka u funkcionalnom smislu prolazi kroz duboku egistencijalnu krizu koja prijeti gašenjem saveza. Imajući u vidu sve navedene poteškoće i veliku ulogu ruskih interesa u unutarnjoj politici V4 skupine, nedvojbeno je kako bi vezivanje srednjeuropskih zemalja na planiranu jadransko-baltičku energetsku os, uz plasman ukapljenog plina po povoljnoj cijeni, stubokom izmijenilo situaciju. Osim što bi potaknulo gospodarski rast i konkuretnost proizvodnog sektora kako je jednom prilikom istaknuo mađarski veleposlanik Ivan Gabor u izjavi za Hrvatsku gospodarsku komoru, ono bi zasigurno omogućilo veći manevarski prostor po pitanju kritike Putinove politike širenja nesigurnosti i patronata nad antidemokratskim čimbenicima, te olakšalo homogenizaciju vanjskopolitičkih interesa među zemljama V4 skupine. Time bi i Hrvatska pronašla svoje mjesto u odnosu spram skupine, i djelovala kao pivot koji bi osiguravao opstanak kohezivnih snaga unutar nje.
Višegradska skupina kao važna obrambena tampon zona
Pored strateške uloge na energetskom planu, zahlađenje odnosa između Rusije i zemalja NATO-a rezultiralo je time da se u posljednje vrijeme Višegradska skupina sagledava i kao važna obrambena tampon zona prema istoku. Vojna funkcija saveza nije bila predviđena u početnoj zamisli iz 1991., no utjecaj novih trendova na europskoj geopolitičkoj karti i Putinovih ambicija u kršenju međunarodnog poretka su nametnuli potrebu transformacije saveza. Uslijed nepostojanja usklađene i jedinstvene obrambeno-sigurnosne politike članica EU prema vanjskim prijetnjama i izazovima, slabosti u vojno-obrambenim kapacitetima europskih zemalja, te tromosti i fragmentiranosti golemog heterogenog NATO saveza koji je padom komunizma izgubio prvobitnu funkciju, prepoznata je potreba osnivanja posebne interventne postrojbe Višegradske skupine. Sporazum o osnivanju borbene grupe potpisan je 2011., u prisustvu šefova vlada Njemačke i Francuske, a 2014. je nadopunjen uključivanjem ukrajinskih oružanih snaga. Prema nacrtu sporazuma, predviđeno je da se formiranje postrojbe kompletira do sredine 2016. godine. Što je vrlo specifično i znakovito, postojba bi djelovala kao samostalan kontigent pod zapovjedništom Poljske, i zbog fleksibilnosti upravljanja bila bi izuzeta iz zapovjednih struktura NATO saveza. Iz tog razloga neki analitičari ju percipiraju kao zametak novog regionalnog podsaveza, izravnije povezanog sa službenim Washingtonom. Bitno je spomenuti kako i po pitanju povećanja proračunskih izdataka za potrebe modernizacije vojske postoje suprostavljena gledišta među zemljama Višegradske skupine, poglavito između stajališta poljske i mađarske vlade, no osnivanje zajedničke vojne borbene grupe nikad nije dovedeno u pitanje.
Na prednosti koje bi Hrvatska mogla osigurati participiranjem u okviru zajedničkih brzoreagirajućih obrambenih kapaciteta, ali i na potrebu za tim vidom suradnje, ukazala je zajednička srpsko-ruska vojna vježba “Srijem 2014” koja je u studenom prošle godine održana u blizini hrvatsko-srpske granice, izazvavši lavinu kritika u europskim i hrvatskim političkih krugovima. Na naglašen napadni karakter vježbe upućuje činjenica da su okosnicu činile padobranske i zračno-desantne trupe – oruđa svojstvena ofanzivnom tj. napadnom djelovanju. Uzevši u obzir učestalu praksu ruskih demonstriranja sile nad europskim i pacifičkim nebom, zveckanje oružjem u blizini teritorija jedne NATO članice opravdano je protumačeno kao politička poruka i demonstracija sposobnosti projekcije sile na području Balkana, koliko god bila ublažena pomirljivim tonovima službenog Beograda.
Hrvatska i zemlje Višegradske četvorke ćemorati definirati stanovite postavke zajedničke obrambene i sigurnosne politike
U slučaju realizacije energetske osovine Baltik-Jadran do 2019. godine, a ukoliko se nastavi stanje “novog hladnog rata” na europskom istoku i zamrzavanje proširenja EU na neintegrirane zemlje bivše Jugoslavije, za očekivati je kako će Hrvatska i zemlje Višegradske četvorke u međuvremenu morati definirati stanovite postavke zajedničke obrambene i sigurnosne politike. To nužno vodi i ka prilici da se Hrvatska snažnije politički usmjeri prema srednjeuropskom klubu zemalja. Posjet zapovjednika oružanih snaga SAD-a generala Dempseya Hrvatskoj od 21. do 23. rujna 2014., i poruka kako je Hrvatska pouzdan partner SAD-u u sprečavanju destabilizacije jugoistočne Europe kao produžene ruke događanja u Ukrajini potvrda su toga da našoj zemlji nisu zatvorena vrata ka nastojanjima da se jače poveže sa akterima baltičko-jadranske suradnje čiji glavni pokrovitelj su upravo SAD.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
