Komentar čitatelja
Hrvatski iseljenički kongres: ‘Nestalo je povjerenja između iseljene i domovinske Hrvatske’
Želimir Marić – 09.07.2016.
Domoljublje i identitet su pitanja o kojima trebaju razmisliti i “domovinska” i “iseljena” Hrvatska. Tema je važna, a vrlo često i bolna. Što je to vrijedno što naši mladi od nas mogu primiti, preuzeti, tradirati dalje, bili oni u domovini, vani, ili se spremaju otići? Gdje smo, kamo idemo, što hoćemo, što nas čeka, što će biti s nama?
Nekako, mislim da bi „hrvatsku dijasporu“ trebalo promatrati kao dio hrvatskog naroda, ni manje ni više vrijedan neko bilo koji drugi „dio naroda“ – jednostavno ne samo kao „nešto“ što može doprinijeti razvoju Hrvatske i Hrvata u Domovini, već „ljubav“ treba biti prirodno obostrana, kao što bi trebalo biti u jednoj složnoj obitelji. Specifičan, poseban identitet imaju npr. Hrvati sa otoka Suska, iz Đakova, iz Poreča, Tomislavgrada, Jajca, Toronta, Beča, Štokholma, Australije, Sarajeva, Krašića… a opet – svi smo mi Hrvati. To je, ako ćemo pravo, naše bogatstvo i naša snaga. Ne sviramo svi u sopile, samo neki od nas, niti „udaramo“ svi u tambure, sasvim je različito dalmatinsko i bosansko a capella momačko pjevanje, Linđo opet ima “feeling” koji sa međimurskim popevkama jedva da ima neke veze, i da ne nabrajam, a opet je to sve, na tako lijep način sve „naše“. Ima to nešto što nas možda čini sličnima Židovima, koji su tisućama godina opstali i ostali jedan narod. I, smijem li to reći, ono „esencijalno“ što nas oblikuje je naše kršćanstvo, ali ono svjesno, pravo, živo, identično, u suštini vjera u Krista Uskrsloga i sveta Euhraistija – to je i tu je naše srce, dok ono kuca, bit će i nas. Dok Hrvati budu nasljedovali Krista, bit će i njih i Hrvatske; ako ne „obljutave“, moći će se zemlja „njima osoliti“ i neće biti oni po kojima se gazi. Taj duh, i samo on, može biti naša integrativna snaga, može dati smisao našem postojanju i ljepotu i „našem identitetu“ i „našoj tradiciji“ – bili mi „domovinska“ ili „iseljena Hrvatska“.
Nije svejedno kako i od čega se gradi identetet. A sve nije tek tako jednostavno; eto uzmimo primjer našeg blaženika Ivana Merza, Banjolučanina. Što je to naime što je jednog Ivana Merza, kojemu je otac bio Nijemac, a majka Židovka, u banjolučkoj sredini, u toj gimnaziji i u tadašnjem tamošnjem katoličom miljeu inicijalno oblikovalo kao budućeg „apostola hrvatske mladeži“? Polugermanskog porijekla, kao profesor francuskog jezika sve što je znao i umio stavlja u službu hrvatskom narodu. Duhovna snaga jednog naroda je ta koja u jednom momentu može biti „centripetalna sila“ koja privlači i, da tako kažem, oživljava i „rađa život“. Nije li za oblikovanje mladića Ivana više doprinio njegov profesor Ljubomir Maraković, nego bilo kakve moguće „investicije“ i „uvjeti“? Cijela stvar i te kako je dostojna dubljeg promišljanja! Nađimo ponovno one duhovne i kulturne snage koje su od Čeha Augusta Šenoe mogle napraviti jednog od najznačajnijih i najpoznatijih hrvatskih pisaca!
Možemo dodati, parafrazirajući Sinišu Glavaševića: Domovina – to smo mi. I Domovina nije samo naša Hrvatska, već i naša Bosna, i naša Hercegovina. Pa i, tako shvaćeno, sva ona mjesta po svijetu gdje su Hrvati.
“Razapeti” između “novog” i “starog kraja”, nemojmo ići kroz život bez da reflektiramo što smo, odakle dolazimo, kamo idemo, što je smisao naših života – pojedinačnih, ali i nas kao zajednice.
August Šenoa
(1838.-1881.)
OJ, BUDI SVOJ
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!
Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!
Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al” Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!
Oj, budi svoj! Al” brat si budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.
Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,J
er tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!
