Svaka sličnost je slučajna

Foto: Fah

Komentar čitatelja

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narod.hr pisao o Jakovininoj korupciji sa šećeranama još dok je bio na vlasti!

Želimir Marić – 26.07.2016.

Svaka sličnost sa događajima u resoru poljoprivrede za vrijeme mandata Tihomira Jakovine je slučajna – slijedi protokol imaginarnog, teoretskog razgovora naša dva visokopozicionirana predstavnika društvenih elita.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Evo ovdje gospodine direktore. Izvolite sjesti.”

“Hvala. Kelner! Dva konjačića. Dupla.”

“Eto, sad možemo mirno i nesmetano porazgovarati.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Odlično.”

“Baš lijepo vrijeme danas, zar ne?”

“Jako lijepo. Samo kiša pomalo smeta.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Upravo tako, imate pravo.”

“I, inače, što ima novoga?”

“Ništa posebno. Uskoro startujemo s gradnjom Ding-Dong shopping-centra. Ja vodim projekat, sve takorekuć leži u mojim rukama.”

“Kakve li slučajnosti. Ne znam je li Vam poznato da ja imam čast voditi firmu koja se natječe za taj posao?”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Stvarno?”

“Dragi
gospodine direktore, skromno mogu ustvrditi da izgradnju Ding-Dong shopping-centra držimo projektom upravo od nacionalne važnosti.”

“Mi u potpunosti dijelimo Vaše mišljenje.”

“Je li dodjela posla gradnje već izvršena?”

“Još ne. A čemu to pitanje, ako smije priupitati?”

“Pa baš mi je palo na pamet nešto što mi je jedan član našeg upravnog odbora jučer ispričao. Neke firme koje očito nisu svjesne visokih ideala kojima ste vođeni u ovom projektu, razmatraju navodno mogućnost da izvrše uplatu donacije u fond stranke čiji ste vi, ako se ne varam, istaknuti član.”

“Ne samo ja, dragi prijatelju, također i moja stranka, energično bismo odbili svaki sličan pokušaj.”

“U to nisam sumnjao ni jednog trenutka. Ipak, čisto iz teoretske radoznalosti, bilo bi mi drago ako bih bio u prilici od Vas čuti veličinu sume koju bi Vaša stranka energično odbila.”

“Na žalost nisam u mogućnosti pružiti Vam ovakvu informaciju. Predsjedništvo stranke na svojoj posljednjoj sjednici nije se izjasnilo o tome na koji bi se način dodjela ovog posla mogla dovesti u vezu s donacijom od trideset milijuna eura. Tako da nema uopće smisla dalje pričati o ovoj potpuno hipotetičnoj mogućnosti.”

“Potpuno ispravno. I to posebno stoga što moja firma, čak i kad bi se na neodgovoran način upustila u ovakve marifetluke, ni u kom slučaju ne bi bila spremna ići preko iznosa od dvadeset pet milijuna.”

“Ne vidim puno smisla kad dva poslovna čovjeka, koja imaju puno obaveza, svoje dragocjeno rijeme troše na apstraktne diskusije. U svakom slučaju, ako se dobro prisjećam, mislim da je moja stranka na izvjesne nemoralne ponude u kojima su bili spominjani i iznosi koji su viši od onih koji su od Vas navedeni – s gnušanjem odbila.”

“Gospodine direktore, Vi samo potvrđujete ono čega sam se i bojao. Doista kod nas postoje dubiozna poduzeća koja se trude spominjati i veće sume. Ali jedna seriozna firma poput naše si ne
može priuštiti izazvati takvo energično odbijanje.”

“Nas obojica, dragi moj prijatelju, moramo biti svjesni granica vlastite neprincipijelnosti.”

“Naravno. I baš zato bi bilo korisno, kad bi Vi, gospodine direktore, principijelno bili u stanju potvrditi, je li gnušanje Vaše stranke dovoljno veliko da bi odbilo iznos od dvadeset sedam milujuna eura.”

“Je li to najveći iznost koji ne bi došao u obzir?”

“Jeste.”

“Čini mi se da se moja stranka ne nalazi u situaciji s dovoljno velikim gnušanjem odbiti ovaj prijedlog.”

“Dopustite mi dodati, da upravo spomenuta imaginarna suma ne isključuje prilog na privatni račun koji bi bio od Vas naveden.”

“Mislite li na mene?”

“Ma naravno ne, ni u kom slučaju.”

“Onda
u redu. Čujte dragi prijatelju. Sve dok se naš teoretski razgovor vrti oko pitanja koja se tiču stranke, bio sam, iako oklijevajući, spreman pratiti vaš tijek misli. Ali sad kad je razgovor poprimio osobni
karakter, moram Vam reći da je tu granica preko koje ne želim prelaziti. Ja nikako nisam jedan od onih nekarakternih slabića koji svoj položaj na taj način zloupotrebaljavaju da bi došli u posjed dvokatne vile na moru. S privatnom plažom.”

“Gdje?”

“Na Hvaru, po mogućnosti ne daleko od saobraćajnice. Što se mene tiče, svaki, i najmanji pokušaj
da mi se napravi slična ponuda, ja bih okarakterizirao kao najogavniju osobnu uvredu.”

“Onda eto možemo završiti ovaj zanimljiv hipotetski razgovor. Zaboravimo sve ovo o čemu smo pričali.”

“Slažem se. Kad ćemo se ponovo naći?”

“Prekosutra. Na ovom istom mjestu. Tad ćemo definitivno fiksirati sve ponude koje će se odbiti.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.