Foto: fah

Za pretpostaviti je da već izvjesno vrijeme predsjednik uprave koprivničke Podravke SDP-ovac Zvonimir Mršić, nemirno spava. Kako i ne bi, jer je za 21. veljače 2017. sazvana glavna skupština, nakon koje bi Mršić vrlo izgledno mogao sići s trona ove velike prehrambene tvrtke. Jer politka daje, ali i uzima.

Tako je i Mršić postao prvim čovjekom uprave Podravke u veljači 2012. zahvaljujući velikoj podršci stranačkog prijatelja Zorana Milanovića, koji je tim udarcem riješio dvije muhe. Mršiću je omogućio da ispuni svoj dugogodišnji san i postane alfa i omega Podravke, a u isto vrijeme ga se riješio kao potencijalnog konkurenta unutar stranke. I mogao je to napraviti, jer Podravka je još uvijek u većinskom vlasništvu države, a zna se da onaj tko vlada u državi, treba produžene ruke i u državnim tvrtkama. Istina, početak Mršićeva direktorovanja Podravkom nije bio lagan, jer tvrtka je još osjećala posljedice afere Spice, zbog koje je nemali broj istaknutih političkih faca i do tada, uglednih podravkinih menadžera, završilo iza rešetaka. Mršić je obećavao da će tvrtki vratiti stari sjaj i rejting koji zaslužuje u hrvatskom gospodarstvu, no mnogi poznavatelji situacije u Podravki, kao i brojni laici, složit će se da nije uspio.

Pa po čemu ćemo pamtiti Mršica? Iako ovih dana tvrtkin PR radi sve u šesnaest i iz raznih novina, časopisa i portala bombardiraju nas naručeni članci o gospodarskom čudu, odličnom poslovanju i još boljoj zaradi, Podravkina medalja ima i drugu stranu. Naime, broj radnika je za Mršićeva mandata smanjen za više od tisuću i nije teško pogoditi kako se ti svi ljudi, koji su nakon godina i godina rada u Podravki, nakon što su iznenada proglašeni viškom i morali napustiti tvrtku, osjećaju kad čitaju o uspješnom poslovanju? Da, vjerojatno je nešto ušteđeno, no ne zbog gospodarskog napretka, nego smanjenja broja radnika u tvorničkim pogonima. S druge strane u administraciju se nije puno diralo.

Pet godina Mršićevog šefovanja u Podravki ostat će zapamćeno i po zatvaranju Podravkine suvremeno opremljene pekare, da bi ubrzo nakon toga bila kupljena ljubljanska tvrtka Žito. Naravno, hrvatski radnici su u toj priči bili višak, dok slovenski još uvijek rade. A umjesto svježeg kruha i peciva, pod znakom Podravke prodaju se proizvodi nastali u Ljubljani. Mršić je taj potez ocijenjivao izuzetno dobrim, no nekako se stječe dojam da je samo on i skupina njegovih istomišljenika razmišljala tako. Svima ostalima, taj se potez u najmanju ruku činio suludim.

Nakon kruha, zasmetala je i voda. I to u doba kad se čista voda u svijetu plaća suhim zlatom, Podravki je proizvodnja vode navodno donosila samo gubitke, pa su tu poslovnu djelatnost prodali Česima. Iz toga zaključujemo kako je brojnom podravkinom menadžmentu od čijih se plaća običnim ljudima vrti u glavi, odjednom postalo nemoguće naći kupce kruha i vode. Dakle kupce proizvoda za koje svaki od nas iz džepa vadi i zadnju lipu. Ali za prolivenim mlijekom nema smisla plakati, kaže stara poslovica.
Iako je odrastao u radničkoj obitelji i majka mu je u Podravki niz godina radila na porti, vremenom je Mršić počeo željeti stvari o kojima malo koji smrtnik uopće i razmišlja. U srpnju 2015. za potrebe uprave kojoj je bio na čelu, iz Amerike je u Koprivnicu stigao kako je tad rečeno, najbolji električni automobil na svijetu Tesla S. Cijena mu je bila oko 100.000 eura, a o cijeni transportnih troškova od Amerike do Europe, pa dalje do Koprivnice, možemo samo nagađati. Novim se autom i sam Mršić pohvalio tad na svom facebook profilu uz riječi „Došel!“ i fotku crvenog ljepotana kakvog nadaleko nema. Da, istina auto je „došel“ ali za čije novce? Mršićeve privatne sigurno ne. Nego za lovu tvrtke u većinskom državnom vlasništvu, dakle naše. Ubrzo je uslijedila i priča da je jedan od direktora, vozeći se njime po metropoli, imao sudar, pa je crveni električni Tesla sklonjen na sigurno dok nisu došli potrebni dijelovi. Iz Amerike, pretpostavljalo se.

Oni malo bolje tehnički potkovaniji, komentirali su kako taj električni auto neće uštedjeti ništa, jer nakon jednog punjenja može odvoziti cca 300 km, odnosno doći od Koprivnice do Zagreba i natrag, pa opet na punjenje. A čak da se i uštedi koja kuna, što znači jedan auto prema gotovo 2000 službenih koji nisu niti ekološki niti ne voze na struju.

Dobru staru uhodanu praksu svojih prethodnika, a to je ljubav prema glazbi, pjesmi i svemu što se u Hrvatskoj naziva jet setom, nastavio je i Mršić. Pa je Podravka zdušno nastavila podupirati brojne pjevače, pjevačice i grupe u izdavanju CD-ova, organizaciji koncerata i promociji uopće, kao i sponzoriranju raznih tv emisija. Da, svud se tu negdje pojavljivao i logo Podravke, no nekako smo skloni uvjerenju da su estradnjaci od toga imali veću korist nego Podravka.

Što se proizvoda tiče, još uvijek niti jedan nije ni blizu popularnosti dodatka jelima Vegete, koja se prodaje na svim kontinentima. Da ne spominjemo da ona stara priča kako djeca radnika Podravke imaju prednost pri zapošljavanju odavno više ne drži vodu. Nego se može samo preko politike. Tako će i Mršićev petogodišnji mandat obilježiti zapošljavanje mladih snaga SDP-a. Našlo bi se tu još toga, no ajmo stati.

Politika će i dalje, u ovom slučaju Vlada premijera Plenkovća, odlučiti tko će postati novi šef Podravke. Osim politike, možda bi bilo dobro da ima i nekakvo iskustvo gospodarstvenika, jer ono je itekako falilo Zvonimiru Mršiću. Bez obzira što je u nekoliko navrata bio gradonačelnik Koprivnice. Pokazalo se naime da profesor obrane i zaštite nema dovoljno znanja i spretnosti za vođenje ovako velike prehrambene tvrtke.

A da je ona jaka i ima potencijala, najbolje dokazuje činjenica da je za njezinu kupnju svojevremeno bio zainteresirani i Todorić dok ovih dana o tome intenzivno razmišlja Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic grupe. Ma nek je vodi tko hoće, reći će mnogi podravci, samo da Podravka ponovno počne zapošljavati, a ne otpuštati.

Izvor: narod.hr