Predsjednik Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika (HKDPD-a), mr. sc. Ivica Đaković, višegodišnji je pedagog i ravnatelj u hrvatskom školsku, te osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog odgojno-obrazovnog sindikata Partner – HOOS.

Ovom prilikom, osvrnuo se na činjenicu da se “Cjelovita kurikularna reforma” – ne može nazivati cjelovitom jer nije zahvatila, a nužno je: Nastavni plan i nastavni program, Odgojnu funkciju škole, Nastavničke fakultete, Zakon o odgoju i obrazovanju i o prosvjetnoj inspekciji, Problem hiperinflacije odličnih ocjena i učenika, Agenciju za odgoj i obrazovanje, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje, Rasterećenost učenika i didaktički materijalizam, Upisnu politiku u škole i na fakultete, Kurikul za stručne suradnike, Korelaciju HJ, LK, GLK s vjeronaukom – pasionskom baštinom, Financiranje reforme, društveni i materijalni status učitelja, profesora i školstva.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

1. Nastavni plan i nastavni program

Nastavni plan kao školski dokument koji određuje koji će se predmeti izučavati, njihov redoslijed i broj sati nije uopće razmatran niti mijenjan, osim što se naknadno u hodu predložilo uvođenje informatike od 1. raz. OŠ kao izbornog predmeta što ćemo kasnije argumentirati kako je to s pedagoškog aspekta pogrešno i nepotrebno. Pored ogromnog broja nastavnih predmeta nedopustivo je uvoditi nove posebne redovne nast. predmete poput Građanskog odgoja jer se relevantni sadržaji toga područja već obrađuju u nekoliko nastavnih predmeta i na SRZ.

Sadržaji, programi nisu uopće prikazani. Ako je suditi po smjernicama za učenje i poučavanje u pravilu i u većini nastavnih predmeta sadržaji nisu mijenjani, osim što su u hrvatskom jeziku promijenjeni pisci i lektira po vrlo čudnom kriteriju i principu isključivosti o čemu će biti riječ u drugom dijelu analize. Učitelji i profesori iz prakse imaju ozbiljne primjedbe na nelogično i nepotrebno prebacivanje nastavnih cjelina iz razreda u razred ili unutar jednog razreda iz jednog polugodišta u drogo. Tek toliko da se nešto mijenjalo ne pazeći na logičku povezanost sadržaja. To je među nekim predmetima narušilo mogućnost korelacije i prioriteta da učenici određene sadržaje najprije uče u matičnom predmetu, a poslije u sekundarnom predmetu ( međusobni odnosi matemat., fizicke, zemljop.; hrvat. Jezika, povijesti, GLK, LK, vjero. ; zemlj. i povijest, itd. ). Smatramo nužnim iz svih nastavnih predmeta izbaciti zastarjele, trivijalne i nepotrebne podatke, a u određenoj mjeri zamijeniti ih relevantnim sadržajima. Nažalost, to nije izvršeno, a u hrvatskom je to učinjeno skandalozno.

2. Odgojna funkcija škole

O odgojnoj funkciji škole nije se poduzelo ništa, što više „CKR“ uvelike pridonosi njenom atrofiranju. Njih zanima informiranje o svemu i svačemu bez odgojnih vrijednosti. Škola je i odgojna ustanova. Ona nije tvornica znanja i informiranja. Mi imamo Zakon o odgoju i obrazovanju, a ne o informiranju. Imanentno pojmu učitelj, profesor, škola jeste i odgoj. Mi nismo informatori. Naša se funkcija u školi temelji na metodama pedagogijske znanosti koja nas obvezuje poučavati, uvjeravati i navikavati u onomu što je poželjno, pozitivno, moralno i prihvatljivo te postavljeno za univerzalni cilj ili kao ideal kojemu trebamo težiti, a ne neutralno informirati i prepuštati nezrelima s još ne formiranim stavovima da sami rasuđuju što je dobro ili ne po kriteriju što je njima draže i ugodnije. Tako se tvorci i zagovornici pedofilskih i seksualno nastranih sadržaja lektire pozivaju na „interese djece, jer ne žele čitati dosadnu lektiru“. U tom kontekstu nudi se maloljetnicima vrlo upitne sadržaje o zdravlju i građanskim pravima bez vrijednosnog suda. To je manipulacija odgoja, slobode i vrijednosti. Nema odgoja bez odgoja. To je odgoj od a ne za slobodu, odgoj s lažnim pravima a bez dužnosti i odgovornosti, odgoj bez morala. To je odgoj za slobodu raspadanja. To je pedagoški karcinom. Nedopustiva je to destrukcija i diskriminacija, koja očito nekima odgovara i služi u borbi protiv moralnog preobražaja hrvatskog društva.

3. Nastavnički fakulteti

Oni koji educiraju kadrove za odgoj i obrazovanje, a oni bi trebali inicirati, motivirati i biti nositelji „CKR“-a u DV, OŠ i SŠ, nisu uopće zahvaćeni kurikularnom reformom. Bez osposobljenih kadrova i najbolje osmišljena reforma pada na ispitu provedbe u praksi. Ne može netko osposobljavati nekoga za nešto ako sam nije za to osposobljen. A Agencija za odgoj i obrazovanje, na koju se voditelji „CKR“-a pozivaju, zaista nema te kadrove s potrebnim referencama i kompetencijama. Vrlo je malen broj pojedinaca sveučilišnih profesora uključen u izradu predmetnih kurikula. Neke stručnjake „ekspertna grupa CKR“-a nije željela angažirati. Neodgovorno je izjavljivati kako se nisu javili. Sustav se time ne smije samozadovoljavati. Problem time nije riješen, već je produbljen. Indikativno je da su eminentni sveučilišni profesori , koji su sudjelovali u izradi pojedinih kurikula, prekinuli daljnji rad i ogradili se od svega sa izuzetno snažnom kritikom i nezadovoljstvom prema metodama, sadržajima i raznim nametanjima od voditelja „CKR“-a. Prepustiti praktičarima bez predstavnika znanstvene vertikale da vode projekt zapravo je neozbiljno, neodgovorno, nestručno i unaprijed osuđeno na neuspjeh.

Osim toga mnogo je nagomilanih problema na nastavničkim fakultetima. Spomenimo samo upitnost nekih diploma na Učiteljskom fakultetu, a to je povezano s OŠ. Što je s Bolonjskim modelom? Je li Bolonja riješila probleme i ostvarila očekivanja zbog kojih je uvedena ili je stvorila još nove i produbila stare probleme? Za kakvim promjenama vape nastavni planovi i programi? Kakve, kolike i za koga fakulteti proizvode kadrove? Za koju privredu, tehnologiju, kulturu, obrazovanje, znanost i umjetnost? Zašto na nastavničkim fakultetima studenti imaju premalo didaktike, pedagogije, psihologije, filozofije odgoja itd? Jesu li osposobljeni za rad u školi? Tko kontrolira kvalitetu nastave profesora na fakultetu? A otvaraju se učilišta, veleučilišta, fakulteti po malim mjestima pa skoro i po selima. Jesu li to filijale pojedinaca koje im služe za dodatnu zaradu? Kolika je tjedna satnica sveučilišnih profesora? Kakva je kvaliteta nastave onih koji tjedno predaju dvostruko više od propisane norme? Koliki su troškovi prijevoza i dnevnica? Komu treba takav javašluk i lov u mutnom? Tko to kontrolira? Jesu li u postupku reizbora i napredovanja u zvanja potrebne reference zaista na znanstvenoj razini? Svi prolaze na reizboru! Zašto se neki „projekti“ financiraju, a neki projekti nemaju podršku? To je neracionalno rasipanje sredstava. Sve to tzv. Cjelovitu kurikularnu reformu očito uopće ne zanima, a ima aspiracije nazivati se cjelovitom i pozivati se na znanost koju zaobilazi udaljenošću svjetlosne godine.

4. Zakon o odgoju i obrazovanju i prosvjetnoj inspekciji

Zakon o odgoju i obrazovanju ne sadrži i ne definira bitne odrednice odgoja i obrazovanja iz pedagoške prakse koje nisu utvrđene ni jednim drugim aktom škole, npr. uvođenje na mala vrata 3. str. jezika te njegov status i ocjena a u OŠ, koji je protivan nast. planu i programu i nepredviđen Zakonom. Nedorečen je, površan i u nekim stavkama proturječan. O odgoju u njemu nema bukvalno ništa osim ciljeva odgoja i tzv. pedagoških mjera. Previše je stavki koje se mora promijeniti kao npr. smisao ovakvoga nestručnog Školskog odbora bez kompetencija vanjskih članova s ovlastima upravljanja školom, imenovanje i reizbor ravnatelja, nedopustiva ograničenja ovlasti ravnatelja ustanove – škole, status i stručne ovlasti svakog stručnog suradnika a osobito pedagoga škole, unutarnja kontrola uopće nije definirana kao ni konzekvence za nerealizirane radne obveze, financiranje nekih poslova, dvostruki izvor plaća za učitelje, zaštita učitelja i profesora od pritisaka i neprihvatljivih ponašanja roditelja i učenika, status nadarenih učenika, onemogućavanje integracije učenika s težim teškoćama u redovne programe, itd.

Prosvjetna inspekcija je crna točka u školskom sustavu. Nerijetko prelazi svoje ovlasti ne samo u području prava iz radnog odnosa. Destruktivno djeluje neutemeljenim i protuzakonitim pritiscima na škole i ravnatelje. Sami sebi pišu anonimne prijave protiv pojedinaca, optužuju ih i sude im. Naređuju školskim odborima protuzakonite radnje.

Napadaju ono što se zakonski ne može napadati i brane ono što se zakonski ne može braniti, zavisno o tomu o kome je riječ. Nikome ne odgovaraju za nestručno i nezakonito djelovanje jer ih nitko ne kontrolira. Protuzakonitim odlukama ili podržavanjem takvih pronevjerili su stotine milijuna kuna i nitko od njih nije nikada odgovarao niti snosio bilo kakve konzekvence za to. Na desetke drugih kao i na vlastitom primjeru sam se u to uvjerio kada sam i zbog njihovih pristranih i nezakonitih postupanja naplatio od MZOS-a više od milijun kuna. U prosvjetnoj inspekciji kao jednoj vrlo važnoj karici u sustavu školstva treba hitno izvršiti duboko zimsko oranje nastojeći iskorijeniti višegodišnji korov i stvoriti preduvjete da bude konstruktivna sastavnica i promicateljica pravednijeg, kvalitetnijeg i efikasnijeg rada u školskom sustavu. „CKR“ je jedinstvena prilika da se i u tom segmentu napravi red, rad, disciplina i odgovornost.

5. Hiperinflacija odličnih ocjena i učenika

To je goruće pitanje hrvatskog školstva koje „CKR“ ne rješava. Osnovne škole su izgubile kompas, kompromitiraju smisao učenja, znanja, razvitka kognitivnih sposobnosti i kriterija ocjenjivanja. U razrednoj nastavi gotovo svi prolaze s odličnim uspjehom, a s 5,oo od 50 do 90 posto učenika. U predmetnoj nastavi taj se uspjeh smanjuje, ali je također neobjektivan i vrlo visok te se kreće od 50 do 80 posto pa i više odličnih učenika. S 5,00 broj učenika nije drastično iznad realnog stanja. Većina učenika u srednjim školama ne potvrdi takav uspjeh iz OŠ, u pravilu postižu niže rezultate. Mnogo je činitelja unutar sustava, ali i izvan njega, koji pridonose takvom stanju. Za to snose odgovornost ocjenjivači i svi oni koji na njih vrše pritiske: ravnatelji, pedagozi, razrednici, učitelji, učenici, roditelji, MZOS-a, AZOO-a, NCVV, prosvjetna inspekcija. Ozbiljni problemi proizlaze iz Zakona, Pravilnika o praćenju i ocjenjivanju znanja učenika, iz Vremenika pisanih provjera te iz manjkavosti stručne i profesionalne strategije vođenja provjeravanja i ocjenjivanja. Krajnje je vrijeme da se ti problemi stave na dnevni red i počnu rješavati jer ovakvo stanje ne vodi ničemu. „CKR“ to ne prepoznaje kao besmislenost i ne samo da ništa ne poduzima za otklanjanje tih slabosti, nego, što više, s nekim prijedlozima takvo stanje podržava i pogoršava o čemu će biti riječ u drugom dijelu analize kurikularne reforme.

6. Agenciju za odgoj i obrazovanje, AZOO

Agencija je sljednica Zavoda za školstvo. On je nekada imao 70 do 80 % zaposlenih s visokim referencama, s objavljenim stručnim radovima i sa znanstvenim stupnjem, koji su bili nositelji promjena u školstvu, a danas je takvih ispod 5 % od stotinu i više zaposlenih. Posljednjih godina se zapošljavalo po podobnosti i „po babi i po stričevima“ nestručan kadar, koji nije bio u stanju ni osmisliti niti će se unaprijed moći nositi s promjenama „CKR“-a. Kakve reference ima ravnateljica Agencije? Sukladno tomu što se može očekivati o razvoju iste? Ništa! U organizaciji stručnih usavršavanja u pravilu angažiraju predavače izvana, a njihovo sudjelovanje u prezentaciji radionica upitnih sadržaja nerijetko je nesvrhovito za nastavni proces. Ono u čemu su prepoznatljivi jeste hiperprodukcija zvanja mentora i savjetnika. Od nekoliko tisuća promoviranih nema nitko u sustavu, a osobito u školama, nikakve koristi. Čast vrlo malom broju izuzetaka. Kriterij za ostvarenje tih zvanja je ispod svake stručne razine. U Njemačkoj postoji nekoliko stupnjeva zvanja i nitko ne može biti imenovan ravnateljem škole ako nije u najvišem zvanju do kojeg se dolazi mnogo teže nego kod nas. Ne može se uspoređivati sa stjecanjem magisterija i doktorata znanosti, ali kada bi se takvi kriteriji primijenili kod nas imali bismo bar 30 do 50 puta manje mentora i savjetnika. U našem školskom sustavu magistri i doktori znanosti ne mogu biti promovirani u mentore ili savjetnike ako ih ne predlože činovnici Agencije, koji u pravilu imaju nižu stručnu spremu od njih. To je stručna diskriminacija. Komu takva Agencija treba, koji je njezin smisao? Koliko novca troši godišnje? Rješenje je u podizanju kriterija i referenci pri zapošljavanju te u reizbornosti onih koji žele biti savjetnici u Agenciji ili je ovakvu kakva jeste treba hitno ukinuti.

7. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje, NCVV

Svake godine 50-ak zaposlenih troši više desetaka milijuna kuna iz državnog proračuna za lošu organizaciju državne mature i parcijalno vanjsko vrednovanje. Kako sami nisu u stanju kvalitetno organizirati svoje radne obveze, dosta novca troše na vanjske suradnike koji rade umjesto njih. Kao i u Agenciji i ovdje je problem stručnosti zaposlenih. „CKR“ predlaže da se što manje provodi vanjskih vrednovanja pa je to još razlog više da nam ovakav NCVV nje potreban. Uloge ovih dviju ustanova, NCVV i AZOO, može se zamijeniti jednom novom. Nije bitno hoće li se zvati Institut za odgoj i obrazovanje, Zavod ili nešto treće, već je bitno da se dobije stručniji kadar s potrebnim kompetencijama, kvalitetniji rezultati rada i racionalizacija financijskih sredstava. U tom slučaju može se smanjiti dio kadra i u MZOS-a. U sustavu je previše onih koji nisu u „proizvodnji“ i od kojih ima premalo koristi.

8. Rasterećenost učenika i didaktički materijalizam

Uz već opjevanu opterećenost i rasterećivanje učenika sada nam „CKR“ predlaže uvođenje novog izbornog predmeta od 1. razreda OŠ i sedam međupredmetnih tema kako bi pospješili hiper razmnožavanje didaktičkog materijalizma koji za posljedice ima pedagoški kaos, indiferentnost i anemičnost i kod učenika i kod profesora. Pritisnuti tim činjenicama predstavnici „CKR“-a na jednoj raspravi ad hok obećaše da će smanjiti sadržaje po nastavnim predmetima 30 %. Tko će to smanjiti, kada i po kojem kriteriju nije nam poznato, a za pretpostaviti je da si udvaraju kako su, tko drugi nego oni, „Bogom dani“ i za to. To se ne bi smjelo prepustiti slučajnosti ili diletantima i njihovim proizvoljnim hirovima već timu znanstvenika iz svakoga predmetnog područja.

Ovdje valja istaknuti da su voditelji „CKR“ i predmetnih kurikula poslije rasprava mijenjali i nadograđivali svoje prijedloge pa se na kraju ne može razabrati što su njihovi stavovi i prijedlozi, a što je sve naknadno unešeno i čije je to. Tako ne treba isključiti mogućnost da su već neki predmeti argumentirane kritike promijenjeni pa se može očekivati reakcije kako u kurikularnim materijalima nečega nema.

Možda su na dobrom putu da izbace iz nastave oca hrvatske književnosti i sve što ima nacionalno i vjersko obilježje te nam nametnu, njima omiljene, jednoumne ideološke, hedonističke, „znanstvene“ i „moralne“ sadržaje kojima truju i nastoje razoriti brak, obitelj i hrvatsko društvo te njegovu povijest, kulturnu baštinu, jezik, obrazovanje i znanost. Dobro je da je to na vrijeme identificirano i da je stvorena kritička svijest otpora među hrvatskim intelektualcima. Jedno od najbitnijih obilježja europske kulture jest vraćanje svojim velikanima i njihovim djelima, a zar ćemo mi Hrvati prepustiti svoje velikane primitivizmu.

9. Upisna politika u SŠ i na fakultete (kadar za HZZZ)

Upisne kvote ne određuju se proizvoljnim adminstrativnim odlukama, nego na temelju stručnih analiza društvenog i privrednog razvoja i potreba za kadrovima. „CKR“ ne zanima koja su zanimanja na razini SSS i VSS suficitarna ili deficitarna. Koliko Hrvatsku košta proizvodnja kadrova za Hrvatski zavod za zapošljavanje i za odljev stručnjaka u inozemstvo? Nisu li to preozbiljni problemi ne samo u sustavu odgoja i obrazovanja, nego i vrlo osjetljivo nacionalno i političko pitanje koje odgovorni ne bi smjeli zataškavati i ponašati se kao da se to njih ne tiče. Ovo je još jedan simptomatičan primjer i dokaz kako „CKR“ nema potrebne širine i vertikale u sagledavanju i tretmanu uloge i značenja odgoja i naobrazbe u društvu, nego su se uskogrudno začahurili u neke svoje vlastite interese i preokupacije, a na štetu općeg dobra hrvatskog društva. Dakle, ne radi se u „CKR“-u o cjelovitom pristupu i intenciji temeljitih promjena, nego o nekom prikrivenom i vjerojatnom, oni misle, samo njima poznatom planu i cilju koje skrivaju od pedagoške javnosti. Ovdje se valja prisjetiti i dijela sadržaja iz naprijed iznesenog o nastavničkim fakultetima koji problematizira broj učilišta, kvalitetu kadra, upitnost zapošljavanja i razvoja privrede te o skrivanju nastavnih sadržaja.

10. Nema kurikula za stručne suradnike

Ovaj kurikul se nigdje ne spominje, nema ga. Školi su u manjoj ili većoj mjeri potrebni svi profili stručnih suradnika, ali su njihove uloge, opterećenost i funkcije različite. Pedagozi po prirodi stvari osim odgojne funkcije, kao didaktičari i metodičari, vezani su na osobit način za proces nastave, njegovu efikasnost i uspješnost. Stoga bi trebali imati i drugačiji status, ovlasti i odgovornost u školi u odnosu na ostale profile stručnih suradnika, koji nemaju izravne kontakte s nastavnim procesom kao primarnom i osnovnom djelatnošću škole. Kod nas vlada uravnilovka te uopćavanje i ujednačavanje i onoga što je različito, manje ili više značajno, kompleksno i odgovorno. Škola ima kao i ljudski organizam vitalne i manje važne organe, odnosno službe bez kojih ne može funkcionirati, ali nemaju sve jednako značajne i funkcije. Stoga se u školi mora znati tko je za što nadležan i zašto je odgovoran. Uopćeni naziv „stručni suradnik“ za sve različite profile stručnjaka ne ide tomu u prilog. Što je stručni suradnik? Izmišljeni naziv koji ništa ne govori o struci, a kada se kaže pedagog škole, logoped, defektolog, onda to nešto znači. U ugovoru o zasnivanju radnog odnosa ne piše pedagozima da su na radnom mjestu stručnog suradnika, nego pedagoga škole. U postojećoj nomenklaturi stručnih suradnika, pedagoga, defektologa, socijalnih pedagoga, dobrim se dijelom navodi kao da oni vrše iste poslove i da imaju iste kompetencije, što je nedopustivo bez obzira na manji dio međusobne suradnje. Te se razlike osobito dobro vide i dolaze do izražaja u procesu kurikularnih promjena. Neki su kompetentni za svoje usko predmetno područje, a pedagozi imaju šire kompetencije s različitih aspekata organizacije, realizacije, uspješnosti, evaluacije i svrhovitosti pedagoško-didaktičkog rada u školi.

11. Korelacija HJ, LK i GLK s vjeronaukom, pasionska baština

Pasionska baština je kod nas Hrvata izuzetno bogata. „CKR“ je zanemaruje i prepušta slobodi pojedinaca da po svom vlastitom ukusu i izboru nešto obrade ili ne. Ono što nije eksplicite navedeno u programu, u pravilu se ne obrađuje. Rijetko koji narod kao naš ima tako bogatu tradiciju s pisanicama, božićnim i uskrsnim pjesmama i običajima. Mi pripadamo kršćanskoj civilizaciji kojoj smo dali ogroman prinos ne samo kroz mučenike, nego i u kulturi, slikarstvu, glazbi i znanosti. To nas je održalo kroz povijest. Koliko pasionska baština ima značenje potvrđuju činjenice kako ona ima posebnu terminologiju i vlastiti leksikon. Zato začuđuje da se olako prelazi preko svega toga i skriva od novih naraštaja te pokušava prepustiti zaboravu, a tako se može interesantno i lijepo obrađivati s učenicima na satovima književnosti, likovne i glazbene kulture. Hrvati se sigurno ne žele odreći tih plemenitih vrijednosti koje obogaćuju duh i biće naroda te ih to čini ponosnim u zajednici europskih naroda.

12. Financiranje reforme, materijalni i društveni status učitelja, profesora i školstva

Voditelji „CKR“ u materijalima kurikula ne razrađuju financijski plan niti su utvrdili potrebna financijska sredstva za ostvarenje mnogih stavki za koje u postojećem financiranju nisu predviđena sredstva. Tko će i kada osigurati sredstva za tjedan, dva ili mjesec dana terenske nastave? Škole nisu u stanju svaki dan osigurati ni papirnate ubruse u toaletima. O društvenom i materijalnom statusu učitelja i profesora nema ništa. Taj ponižavajući status ugrožava dostojanstvo tih ljudi, njihov profesionalni ponos, golu egzistenciju. Cijeli radni vijek rade za sramotnu naknadu, a onda odlaze u mirovinu s tri tisuće kuna ili još manje dok u državnim firmama dobivaju izuzetno visoke plaće i odlaze u mirovine sa stotinama tisuća otpremnine i pristojnom mirovinom za više nego pristojan i normalan život. U školstvu je pravilo da s povećanjem birokratskih nameta i novih opterećenja plaće padaju. Do kada? Zašto oni koji batinaju ili oni koji mlate praznu slamu imaju veće plaće od onih koji odgajaju i obrazuju? Zašto se sidikatima daje svake godine 30-ak milijuna kuna iz proračunskih strogo namjenskih sredstava za školstvo? Koliko se godišnje plaća najam zgrade na Sveticama? Školski sustav je neracionalan, za sve ima novca, a samo nema za škole, učitelje i profesore. Što će Zagrebu 300 automobila, neka idu na posao gradskim prijevozom. Nažalost, u školstvu se pruža pasivni otpor. Šuti se i sve manje radi. Što je ostalo od HNOS-a i „zdravstvenog odgoja“? Manje više vrlo slično u većini škola ništa ili i manje od toga. Tu sudbinu čeka i „CKR“ pod uvjetom da se bitno ne promijeni odnos prema učiteljima i profesorima. Bez kadra svake su promjene isprazne, besmislene i bespredmetne te unaprijed osuđene na propast.”

Izvor: Narod.hr
Photo: fah