Dr. Ivo Lučić: Kako se liječiti od ‘antifašizma’?

Pored organiziranih političkih stranaka, od kojih su neke nasljednice materijalnih dobara i ideja Saveza komunista, u hrvatskoj javnosti prisutna je i jedna poveća skupina ljudi koji su u razdoblju komunističke vlasti bili dio vladajuće (sub)strukture na različitim položajima što je dakako podrazumijevalo uživanje brojnih privilegija. Njihove ljudske i društvene vrijednosti uglavnom su bile upitne, poglavito one ljudske, za koje se prilično sigurno može reći da su (bile) ispodprosječne. Najvažnija im je legitimacija bila “ispravno” ideološko stajalište i bezuvjetna lojalnost režimu što ih je činilo podobnim. Njihov zadatak bila je „budnost“ i ideološka borba s „narodnim neprijateljem“ kojega je u slučaju neaktivnosti ili nepostojanja valjalo potaći odnosno izmisliti i tako opravdati ulogu i funkciju čuvara ideje i režima koji ju je u praksi ostvarivao.

Promjenom političkog sustava i uvođenjem višestranačja, ti policajci misli i čistači ideja, ti egzorcisti – istjerivači fašističkih demona iz opsjednutih Hrvata, nakratko su izgubili pozicije, ali su se ubrzo vratili u vidu „građanskih inicijativa“ i „nevladinog sektora“. Obilno financirani i medijski protežirani stvorili su privid društvenog autoriteta i važnosti te su zauzeli moralno superiornu poziciju i nastavili tragati za neprijateljem demosa odnosno demokracije. Građanska lica na službi u JNA i progonitelji „ostataka građanskog društva“ postali su „građanski aktivisti“, zatirači demokracije i čuvari ideološke čistoće pretvorili su se u „demokrate“. Rigidni komunisti postali su „borci za toleranciju“ i „poštivanje različitosti“, sljedbenici J. B. Tita, Stane Dolanca, Nikole Ljubičića i Jakova Blaževića postali su zagovornici „otvorenog društva“ i „ljudskih prava“. Istraživači „utjecaja misli Karla Marxa na povećanje proizvodnje kukuruza u brdskim predjelima zemlje“ postali su „politički analitičari“, „vodeći stručnjaci“ i „ugledni intelektualci“. Svi skupa ostali su ovisnici o proračunu i donacijama.

Tamo gdje nema fašista, ‘antifašisti’ su beskorisni i društveno štetni kao i davanje antibiotika organizmu kojeg nisu napale bakterije

„Istaknuti povjesničari i publicisti“, koji nikada nisu čuli za Bleiburg, a ako su i čuli onda tvrde da se tamo ništa nije dogodilo, dali su sebi u zadatak, proglašavajući to čak svojom misijom, „suočiti nas s prošlošću“. Naravno, samo s onim njezinim dijelovima koje nam oni odrede. A sve to u ime „antifašizma“ te najvažnije odrednica njihova društvenoga angažmana. Sebe su proglasili „antifašistima“ a sve one koji osporavaju njihovu ulogu i društveni položaj „fašistima“, bez obzira jesu li to liberalni demokrati, demokršćani, konzervativci, ili bilo što drugo. Podjela koju su oni postavili dijeli Hrvatsku na njih i „fašiste“, a zapravo jedina kakva takva konkurencija su im oni, slični njima, koji postrojavaju „stranačku vojsku“ – snage oslabljene i prilično alkoholizirane desetine.

Najveća opasnost za „antifašiste“ predstavlja demokratizacija i razvoj Hrvatske, njezina europeizacija i emancipacija od svakog totalitarizma. Tada nestaju i oni najmanji tragovi „fašizma“ u našem društvu, a „antifašisti“ postaju nepotrebni baš kao i davanje antibiotika organizmu koji nisu napale bakterije i gdje njihova upotreba postaje neučinkovita i štetna. Bakterije, koje bi se eventualno pojavile bile bi otporne, a organizam oslabljen. U Hrvatskoj bi, po uzoru na javnu kampanju o štetnosti neopravdanog i prekomjernog davanja antibiotika, valjalo pokrenuti i kampanju o društvenoj štetnosti ostatka virulentnog komunističkog totalitarizma koji se lažno predstavlja i naziva „antifašizmom“, a tek osnovanoj „Ligi antifašista“ trebalo bi osigurati status kakav imaju i sva druga društva liječenih ovisnika. Jer, ukoliko se ništa ne napravi, naše bi društvo moglo oboljeti od ozbiljne autoimune bolesti – karakteristične po tome što antitjela (u ovom slučaju antifašisti) napadaju i uništavaju zdrave stanice organizma.