Zakon o životnom partnerstvu donijela je SDP-ova koalicija 15. srpnja 2014. protivno volji građana, koji su 1. prosinca 2013. na prvom građanskom referendumu ustavno zaštitili brak kao zajednicu žene i muškarca i sve institute koji mu pripadaju.
SDP i njegovi saveznici izigrali su volju građana, a HDZ-ovi zastupnici ili većinom nisu bili prisutni ili su prilikom glasovanja napustili sabornicu. Ovim zakonom se pravni instituti koji se odnose na brak i obitelji prenašaju na posve drugu vrstu odnosa (istospolnih parova), samo pod drugim nazivom.
Od stupanja na snagu Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola 2014. pa do kraja mjeseca lipnja ove godine sklopljeno je ukupno 143 životnih partnerstava, doznaje crol.hr iz Ministarstva uprave.
“Izjednačili smo sve što smo mogli osim samog naziva brak i prava na posvajanje djece u istospolnim zajednicama”, bio je priznao Arsen Bauk, tadašnji Ministar uprave, čije je ministarstvo izradilo zakon. “Zbog građanske inicijative, referenduma o braku i toga što je u Ustavu brak definiran kao zajednica muškarca i žene, nismo imali mogućnost životno partnerstvo uključiti u Obiteljski zakon, ali smo donijeli Zakon o životnom partnerstvu.”
Zakon onemogućuje hrvatskim malim i velikim poduzetnicima te zaposlenicima u državnoj upravi da djeluju u slobodi po svojoj savjesti. Odredba članka 71. prisiljava ne samo državne službenike, već i privatnike: glazbenike, cvjećare, pekare, slastičare, organizatore vjenčanja, vlasnike prenoćišta itd. – na obvezu sudjelovanja u „ceremoniji“ životnih partnera ili npr. izdavanju sobe s bračnim krevetom, bez obzira na vlastita filozofska ili vjerska uvjerenja. Time se poriču ustavne kategorije prepoznate kao poduzetnička i tržišna sloboda (čl. 49. Ustava) te sloboda savjesti i očitovanje vjere ili drugog uvjerenja (čl. 40. Ustava).
Nacrt Akcijskog plana provedbe Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije 2016. – 2018., kojeg je objavio Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, omogućuje da Zakon o životnom partnerstvu dodatno postavne sredstvo prisile. Naime, Akcijski plan predviđa “provedbu” i “praćenje provedbe” ZŽP-a, čime se otvara mogućnost da će biti sankcionirani oni koji “povrede prava zajamčenih Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola” (vidi Mjera 3. 4.), poput matičara, cvjećara, slastičara, slikara… jer npr. ne žele pružiti svoje usluge za “istospolno vjenačenje”.
“Ako je suditi po zemljama iz ostatka svijeta koje već na snazi imaju ovaj zakon ili potpunu bračnu jednakost, postoji vjerojatnost da će se nakon njegovog stupanja na snagu LGBT osobe morati suočiti s novim problemima”, stoji u članku razgovora s Anom Brakus, LGBT aktivisticom, dan nakon izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu. “Naime, iskustva iz inozemstva pokazuju da je određeni broj obrtnika koji se bave organizacijama vjenčanja, od fotografa, slastičara, cvjećara pa sve do iznajmljivača sala, LGBT mladencima i mladenkama odbio pružiti svoje usluge. ‘Naše društvo je i dalje obilježeno homofobijom zbog čega postoji mogućnost da ćemo se susresti s takvim problemima. Jedini način da se borimo protiv toga je da prijavljujemo takve slučajeve budući da u Zakonu o suzbijanju diskriminacije jasno stoji da se takvo nešto ne smije događati’, ustvrdila je Brakus i pozvala sve one koji se susretnu s takvom vrstom diskriminacije da se obrate udruzi Zagreb pride kako bi zajedničkim snagama radili na rješavanju problema.”
Udruga U ime obitelji pozvala je stoga na potpisivanje peticije kojom građani mogu tražiti da se razriješi Radna skupina i ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji je dozvolio da se objavi takav Nacionalni plan za suzbijanje diskriminacje čije mjere mogu ograničiti građanske slobode i ljudska prava. Taj Plan još nije usvojen od Vlade RH, o čemu više možete pročitati ovdje.
Zakonom o životnom partnerstvu najviše prava i sigurnosti izgubili su najnezaštićeniji među nama – djeca. Taj Zakon zaobilazi institut posvajanja i faktično putem “partnerske skrbi” otvara vrata da dijete odgajaju „dvije mame“ ili „dva tate“, bez obzira što to nije u najboljem interesu djece, kako pokazuju brojna znanstvena istraživanja, i čemu se većina građana u Hrvatskoj protivi.
“Osobno držim da je glede partnerske skrbi Zakon o životnom partnerstvu stvorio paralelni institut braku, dajući mu sve bitne sastavnice i pravne posljedice braka. Zabrinjavajuće je što taj propis zaobilazi pozitivnu diskriminaciju braka (opravdanu legitimnom svrhom) koja je dopustiva na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije osobito u cilju zaštite prava i interesa djece. Valja spomenuti i da Sud u Strasbourgu državama daje veliku slobodu urediti obiteljske odnose u skladu sa shvaćanjima i potrebama konkretnog društva, pa nije jasan odnos definiran referendumom o braku i životno partnerstvo kako ga uređuje Zakon o životnom partnerstvu. Njime su trebala biti uređena mnoga područja života partnera, ali nipošto ne i roditeljska skrb (nazvana partnerska), čemu svjedočimo u ovom slučaju koji spominju mediji”, istaknula je za naš portal prof. dr. sc. Dubravka Hrabar, dekanica i predstojnica Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
