Kultura je temeljni izraz ljudske nutrine koji govori o tome da je čovjek stvoren za više od onog fizičkog. Prvotno značenje riječi kultura (cultura – obrada, oblikovanje) veže se uz sve što čovjek oblikuje, producira. Zapravo, kultura ukazuje na to da je čovjek kreativno stvorenje koje može mijenjati, oblikovati prirodne datosti. U tom kontekstu razlikuje se čovjek od životinje.
On ne prihvaća prirodu samo onakvom kakva jest, kao nepromjenjivi dar, nego je pokušava prilagoditi svojim fizičkim i duhovnim potrebama. Jedan od oblika kulture je i teatar koji na svoj način interpretira različita područja ljudskog života, pri čemu na sceni dolazi do susreta između interpretatora i publike. Sudbina konkretnog teatra, kao i drugih vidova umjetnosti, ovisi o tome koliko je prihvaćen od publike. Istina, publika nije uvijek mjerodavna glede kvalitete umjetničkog izraza, ali bez nje bi teatar bio besmislen. Jer upravo teatar uključuje nutarnju i vanjsku komunikaciju glede svijeta između interpretatora i gledatelja.
Svaka interpretacije bez gledatelja ostala bi stvar glumca u zatvorenom prostoru, sama za sebe, neotkrivena. Zato gotovo da nema veće satisfakcije za jednog glumca od burna pljeska publike koja na taj način odobrava njegov nastup, ali i sve ono što je dovelo do toga, kao što su režija i scenarij. Pa ipak jedno je važnije od publike. A to je kritički osvrt stručnjaka na teatarsku izvedbu. Važniji je zbog toga što i loš teatar može naći dovoljno publike ukoliko je ideološki obojen i podilazi onima koji žive od predrasuda prema drugima i drugačijima. Kritika, ukoliko želi biti objektivna, pa i prema kazališnom komadu, ravna se prema kriterijima umjetničkog izražaja i doživljaja, a ne samo afektivna zadovoljenja.
Teatar, kao nešto usko vezano uz čovjeka, proživljava također proces promjena i prilagođavanja vremenu. Naime, i po kulturi se prepoznaje jasno da je čovjek stvorenje prošlosti i budućnosti, a ne samo sadašnjosti. Čovjek se razlikuje od životinje upravo po sposobnosti razvijanja kulture unutar prirodnih datosti. Svaka kultura je, tu ima pravo Freud, ujedno i odmak od onih prirodnih nagona i agresivnosti na čemu se temelji životinjski svijet. Naime, kulturom se čovjek potvrđuje, ali i gubi onaj dio slobode koju imaju životinje, slobode da se može ponašati kako mu se prohtije. Nažalost, tako nije bilo uvijek. „Umjetnici“ su se, zloupotrebljavajući slobodu umjetničkog izražavanja, znali spuštati često na razinu životinje, ne obazirući se na estetski doživljaj i osjećaje neistomišljenika. To je posebno bilo uočljivo poslije Prvog i Drugog svjetskog rata kad je i u kazalištu tražen odgovor na pitanje budućnosti, ali i pojašnjenja prošlosti: Kako se mogla dogoditi tolika eksplozija zla? Kako se moglo dogoditi da politički sustavi (komunizam i nacizam) odvedu u smrt tolike ljude? Gdje je čovjek zakazao? Kako dalje?
I dok su jedni tražili dublje uzroke za pojavu zla, drugi su krivca za sve vidjeli u tradiciji, klasičnom poimanju demokracije i tradicionalnih struktura. Jedan od takvih radikalnih pokreta jest i anarhizam. Jedan od najpoznatijih anarhističkih predstavnika u povijesti bio je Michail Bakunin koji je budućnost svijeta gledao u potpunom individualizmu, oslobođenom od svih institucionalnih okova. Otuda proizlazi i njegovo odbacivanje religije i obitelji, ali i države što ga dovodi u konflikt s marksističkim prijateljima koji izlaz vide u diktaturi proletarijata. Sukob će eskalirati posebno za vrijeme Građanskog rata u Španjolskoj u kojem će komunisti pobiti anarhističke saveznike. Ipak, u jednom su se marksisti i anarhisti slagali, pa i nakon Drugog svjetskog rata: u dokidanju tradicionalnih struktura društva, u obezvrjeđivanju svega religijskog i tradicionalnog.
Današnji anarhisti u hrvatskoj kulturi, pa i teatru, temelje svoju ideologiju na komunističkoj i anarhističkoj prošlosti u kojoj se za slobodu individue zauzimaju samo deklarativno. Djeluju poput jednog od najpoznatijih redatelja poslije Drugog svjetskog rata, komunističkog propagatora Erwina Piscatora. Za njega je teatar bio bojno polje protiv ustaljenih struktura – koje su za sve krive – u korist komunističke ideologije. I tada kao i danas bilo je dosta kritičara koji su smatrali da umjetnost, a time i teatar, ne smije ići u pravcu anarhije i odbacivanju svega tradicionalnog, pogotovo ne na jedan uvredljiv način.
Umjetnost, a time i teatar, imaju pravo na slobodno izražavanje i osobnu interpretaciju svijeta, ali ne smiju nikada biti u službi diskriminacije drugih i drugačijih. Zreli umjetnici uče zanat čitavo vrijeme zahvaljujući upravo uvažavanju objektivne kritike. Nažalost prosječni među njima su često potaknuti mržnjom, kompleksom manje vrijednosti, destrukcijom i revanšizmom. Čitava kritičnost pojedinih „umjetnika i intelektualaca“ u Hrvatskoj, pogotovo onih koji su došli iz Bosne i Hercegovine, bazira se na određenom revanšizmu koji je obojen i mržnjom. Većina njih ne podnosi duh hrvatskog čovjeka jer ga smatra odgovornim za propast Jugoslavije i njihova lagodna života u kojem se moglo biti do mile volje kritičan prema svemu, ukoliko se misli i izražava pozitivno o „najvećem i najmudrijem sinu jugoslavenskih naroda, dragom drugu Titu“.
Neke od tih režimskih umjetnika nije puno smetalo što se na svakom koraku gazi ljudska sloboda, narode ugnjetava, pripadnike religijskih zajednica zatvara i kritičare komunizma diskriminira. Taj njihov mir i lagodni život poremećen je raspadom Jugoslavije i netko mora snositi odgovornost za to. Za njih glavni krivci nisu Milošević i velikosrpski hegemonizam, nego prije svega, hrvatski branitelji, Crkva i svi oni segmenti društva koji su podržavali hrvatskog čovjeka u borbi za slobodu. Samo se na taj način može shvatiti kontinuirano provokativne i destruktivne istupe pojedinaca, pa i one redatelja Olivera Flrjića. To da je izabrao Rijeku kao mjesto svojih destruktivnih poigravanja osjećajima hrvatskog čovjeka nije čudo kad se zna da tamo crvena boja oduševljava određene birače kao im ona u španjolskim arenama bikove. Najradije bi bez nje, ali ne mogu. Jer ona ih podsjeća na ona vremena kad su drugi bili mučenici, a oni i pored zlostavljanja danas tobožnje žrtve.
Frljićev iskorak iz Rijeke preko granice Hrvatske naišao je na vrlo oštru kritiku. Austrijski kritičari su se pitali svojedobno, nakon izvedbe njegova kazališnog komada, je li taj čovjek sposoban uopće ponuditi nešto drugo osim destrukcije i mržnje, primitivna i anarhistična pristupa društvenim problemima. Zadnja izvedba kazališnog komada „Naše nasilje i vaše nasilje“ prešla je svaku mjeru dobra ukusa i onoga što bi teatar trebao izražavati. Zgrozila je vrlo osjetljivu poljsku publiku. Frljić u tom komadu nije ostao samo na razini svog kontinuiranog revanšističkog primitivizma i destrukcije, pa moglo bi se reći čak i anarhizma, nego se poigrao i osjećajima Poljaka. U tom kazališnom komadu silazi Isus s križa i siluje u šlajer zamotanu muslimanku. Njegovi antikatolički apetiti nisu mogli biti zadovoljeni samo tom scenom koja vrijeđa vjernike, nego je otišao i dalje. Jer silovana muslimanka vadi iz vagine simbol poljske borbe za slobodu, poljsku zastavu.
Čitajući njemački kritički komentar o tome nemilom činu i apsurdnom teatru koji spada više u područje anarhističke provokacije nego umjetnost, prisjetio sam se Frljićevih vrijeđanja hrvatske zastave i ponižavanja onih koji su se pod njom borili za slobodu hrvatskog naroda. Očito je da taj mali redatelj, kojeg ostaci komunističke ideologije žele napraviti velikim umjetnikom, kao i mnoge druge prosječne igrače na području kulture, nije shvatio poruku koju zastave nose u sebi.
Poljska se zgraža nad tim sitnim destruktivcem koji pokušava poniziti jedan mučenički narod, narod koji je na svojoj koži osjetio čitavo zlo fašizma i komunizma, koji je pod tom zastavom umirao za teško izvojevanu slobodu. Zasigurno se našla i u Poljskoj nekolicina komunističkih zanesenjaka ili njihovih potomaka koji su burno pozdravili izvedbu. Ali gotovo čitava Poljska je povrijeđena. Šteta da netko nije tom malom redatelju šapnuo na uho da je demokratska Europa davno prestala biti utočište anarhista i da je već poodavno ostavila iza sebe poklonike komunizma i fašizma, kojima je sve katoličko i nacionalno smetalo.
Prisjećam se jednog razgledanja crkve u jednom poljskom gradu. Kad nam je vodič pojašnjavao kako su nacistički vojnici s užitkom lupali Marijine kipove jer se nisu uklapali u njihove nacističke poglede. Ali lupali su ih prije svega jer su na taj način razdirali dušu poljskog katoličkog svijeta. Nije im bilo dovoljno što su ubijali. Na sreći prikriveni sljedbenici komunizma i propala jugoslavenstva u Hrvatskoj ne mogu ubijati danas i slati na robiju neistomišljenike. Ali jedno su dobro shvatili u svom anarhističko-komunističkom zanosu. Shvatili su da mogu povrijediti ponos naroda vrijeđajući njegove svetinje, kao što su religiozni osjećaji, zastava i oslobodilački rat u kojem su mnogi ginuli, dok su Frljić i njemu slični bježali u Hrvatsku ispred najezde četničkog zla.
Zanimljivo je da Frljić, Jergović i njima slični nemaju nikakve nutarnje potrebe progovoriti o Bleiburgu i stotinama jama u kojima se nalaze i kosti nedužnih žrtava komunističkog zlodjela. Bilo bi svakako zanimljivo doživjeti u teatru i pokoju sarkastičnu izvedbu o Titu koji podsjeća na toliko smiješna i zla sjevernokorejskog diktatora. Ali toga neće biti jer bi se njegovi poklonici morali upitati kako su se takvom lakrdijašu okrvavljenih ruku mogli toliko dugo klanjati. Toga neće biti još dugo vremena jer u Hrvatskoj nije provedena toliko nužna lustracija koja bi razdvojila žito od kukolja, prave antifašiste od komunističkih krvnika, te na taj način onemogućila još uvijek prisutnu destrukciju protiv svega hrvatskoga.
Nitko pametan i objektivan nema ništa protiv ozbiljne kritike miješanja crkvenih struktura u politiku, bilo u Hrvatskoj ili Poljskoj. Crkvi nije mjesto u politici. To bi trebali znati poneki hrvatski i poljski biskupi i klerici koji se u sve razumiju i miješaju sramoteći Crkvu. Međutim, pokušaji da se katolička Crkvu okrivi za sva zla događanja u prošlosti i sadašnjosti jako podsjećaju na Titova vremena. Jer kako je već pokojni Krleža, barem pred smrt, rekao jednom prijatelju svećeniku, uništenjem katoličanstva otvorio bi se put za nepovratno jugoslavenstvo.
Očito je da određeni krugovi i danas o tome sanjaju. Zato kolikogod Milorad Pupovac prenaglašavao ugroženost Srba u Hrvatskoj, on je manje opasan od prikrivenih, mladih jugoslavenskih lavova, dobro upakiranih u plašt hrvatske demokracije, koji bi najradije pretvorili Hrvatsku u mini Jugoslaviju, u kojoj se ne bi smjelo naglas govoriti da je Hrvatska država hrvatskog naroda. Očito je da takvima odgovara kazalište a la Frljić, gdje u suverenoj Hrvatskoj nema ničega što se ne bi trebalo staviti pod upitnik. Na sreću, Frljić je sa svojim destruktivnim anarhizmom zakasnio 50-ak godina. Ostaje nada da njegov iskompleksirani pristup kulturi i naciji, patriotizmu i vjeri neće biti jedini „hrvatski“ izvoz u svijet.
*Ovaj tekst je izašao u „Katoličkom tjedniku“, u redovitoj kolumni fra Luke Markovića u broju 43., od 30 listopada ove godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
