Hrvatski slučaj „Zec“ u sjevernoj Hrvatskoj: Ubijena cijela obitelj Jurić, sa dvoje djece od četiri i dvije godine

Brojne su ubijene hrvatske obitelji i djeca tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a o njima nitko ništa ne zna. O njima ne pišu novine, ne snimaju se dokumentarni filmovi, ne rade se kazališne predstave i ta zaboravljena djeca ne predstavljaju nikakav javni biljeg i teret Srbima u Hrvatskoj. Onakav nepravedni i namjerno utisnuti biljeg kakav nesretna obitelj Zec (Bog ima dao pokoj duši) predstavlja nad cijelim hrvatskim narodom i državom Hrvatskom.

Jedan od brojnih slučajeva ubijanja Hrvata, cijelih obitelji i rodova, dogodio se na Banovini daleko od linija fronte, u mirnom hrvatskom zaseoku Kostrići. Tamo je ubijena cijela četveročlana obitelj Jurić: otac Zlatko, star trideset i pet godina, majka Vera, stara trideset i dvije godina i mala djeca Dario star samo četiri godine i Tomislav – dječak od svega dvije godine.

Uz njih, ubijeni su svi zatečeni Hrvati u selu, njih šesnaest, a cijelo selo je zapaljeno.

Važno je reći da u ovom selu nikada nije bilo borbi, da se u trenutku zločina nalazilo daleko od linija fronti i da je bilo pod kontrolom domaćih Srba s Banovine.

Prema iskazu jednog od optuženih za ovaj zločin – Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s „jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem srbijancem“, dobio naredbu o „čišćenju“ sela Kostrića. Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu. Mlađa žena da se tresla i plakala uz dvoje djece od dvije i četiri godine. Navodi da je tek sutradan saznao da je cijela obitelj pobijena.

Samo na području Sisačko-Moslavačke županije su do sada otkrivene 43. masovne grobnice u koje su bačena tijela ubijenih Hrvata koje su pobili pobunjeni Srbi iz susjedstva, većinom tijekom 1991. i 1992.

Srbi nemaju, kao Hrvati, kolektivni teret i biljeg zbog obitelji Jurić i brojnih drugih hrvatskih obitelji koje su ubili izvan zona ratnih sukoba. Zašto je tako, ako Hrvati imaju zbog obitelji Zec?

Imaju li sve obitelji i djeca, bez obzira na nacionalnost, pa i naše hrvatske, pravo na ime u javnosti – ulice, trgove, kazališne predstave, novinske članke i prepoznavanje da su i njihova djeca nevine žrtve rata?