Jure Vujić: Nacional-revolucionarstvo kao temelj Hrvatske države

francuska
Foto: GK/B. Čović

Kada se ovog ljeta podigla medijska i politička prašina oko podizanja spomenika Miri Barešiću kojeg liberalna ljevica naziva teroristom, opet se potvrdilo kako liberalna ljevica uključujući i sam vrh SDP-a, kao sljednica bivšeg SKH, nije i ne želi prihvatiti povijesne i političke pouke iz presude Perkoviću i Mustaču, koja, osuđujući na doživotni zatvor glavne protagoniste UDBE zbog ubojstva emigranta Đurekovića, ujedno i in extenso potvrđuje zločinački totalitarni karakter bivše Jugoslavije koja je provodila državni terorizam. Jer da su to htjeli na taj način iščitati trebali bi priznati kako je u najmanju ruku proturječno i neispravno u politološkom pa i pravnom smislu imenovati „teroristom“ nekoga tko se legitimno bori svim raspoloživim sredstvima protiv totalitarnog državnog terorizma. Također treba podsjetiti kako takve pojedince i grupe u svim drugim zemljama koje su imale totalitarno iskustvo nazivaju herojima, pripadnicima pokreta otpora i revolucionara, dok ih se u Hrvatskoj tretira kao teroriste ili „kontroverzne“ likove. Razlog za takvo ustrajanje u stavu kriminaliziranja djelovanja političke emigracije protiv svake logike i zdravog razuma proizlazi iz kontinuiranog negiranje hrvatske nacionalne državotvorne misli i bitka kao svojstvene autohtone revolucionarna kategorije i političkog i fenomena sui generis sa originalnim sadržajem i značajkama, i iz neprestanog povezivanja Hrvatske demokratske i neovisne države i domovinskog rata 90.tih s državno-pravnim naslijeđem tadašnje socijalističke Hrvatske unutar SFRJ i Ustava iz 1974. Takva političko-pravna povezanost bi također mogla legitimirati i tendencioznu tezu da je Hrvatsku državu 90-tih tvorila UDBA, te da je postojala takozvana dobra UDBA iz Hrvatske i loša UDBA iz Beograda. S presudom u slučaju Perkovića, takve teze su pobijene jer je Jugoslavija, preko svojih obavještajnih i represivnih tijela koja su izravno bila podređena političkim tijelima i SKJ, indirektno osuđena kao totalitarni kriminalni sustav državnog terorizma, protiv kojeg je bilo legitimno se boriti svim raspoloživim sredstvima u svrhu nacionalne emancipacije i stjecanja temeljnih ljudskih sloboda i ljudskih prava. U tom pogledu Münchenska presuda, koja se može interpretirati kao osuda državnog terorizma jugoslavenske totalitarne vladavine, konačno dekonstruira i delegitimira dvojbenu državno-pravnu poveznicu između Hrvatske slobodne i demokratske države koja je odraz osloboditeljske volje hrvatskog naroda i legitimne pobune protiv Jugoslavije kao državnog terorizma. Time je prekinuta „pupčana vrpca“ između Hrvatske države i svih problematičnih i dvosmislenih naslijeđa NOB-a, komunističkog izopačenog antifašizma, ustava iz 74. koji su uporno i ustrajno nastojali održati fikciju državno-pravnog kontinuiteta između SR Hrvatske unutar SFRJ i demokratske neovisne Hrvatske iz 90-tih. Selektivno i oportunističko pozivanje državno-pravnog kontinuiteta između socijalističke Hrvatske unutar SFRJ i hrvatske demokratske države iz 90-ih bio je u konačnici legalistički argument koji je omogućio recikliranje bivših pripadnika jugoslavenske nomenklature pa i UDBE unutar novih hrvatskih državnih demokratskih institucija pod plaštom tzv.profesionalizma i „legalno-institucionalnog kontinuiteta“. Međutim ono što je legalno nije uvijek legitimno. Svi su komunistički pa i fašistički sustavi imali legalnu i „narodnu“ fasadu i legalni zakonodavni okvir bez obzira da su bili nepravedni i kršili osnovna ljudska prava. Jedan od ključnih elementa svakog pokreta otpora i revolucije protiv totalitarizma je upravo nužni izlazak iz lažnog legaliteta kako bi se uspostavilo legitimitet utemeljen na slobodu i pravdi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Legalitet et legitimitet u kontekstu državnog terorizma i borbe protiv totalitarizma

Dakle, istina je da su skupina Fenix 72, Miro Barišić, Zvonko Bušić i drugi djelovali izvan zakonskih okvira i Zapada i tadašnje SFRJ, međutim nepobitna je činjenica, prvo, da su se borili protiv jednog totalitarnog sustava koji nije imao nikakva demokratskog legitimiteta iako je bio legalno obojan, a drugo, da se njihov politički legitimitet crpio iz same pravne činjenice prava svakog naroda na slobodu i na samoodređenje i odcjepljenje (koji je jamčio i sam jugoslavenski Ustav).

Što se tiče redukcionističkog etiketiranja „terorist“; treba imati na umu kako svaki oblik političkog nasilja može biti jednosmjerno i subjektivno interpretiran kao dobro ili zlo, međutim ako se osvrnemo na ozbiljnu literaturu na tom području jasno je da na području teorije države i politike moći, primjerice kod Hobbesa, provođenje „monopola legitimne prisile“ (Weber) jedne države prestaje biti legitimno onda kada takvo nasilje proturječi ili negira sporazum kojim je svaki građanin i pojedinac abdicirao i delegirao jedan dio svoje slobode u zamjenu zaštite i sigurnosti koju mu pruža država. Tada pobuna protiv nelegitimnog državnog terora postaje etički i moralno opravdana jer je država prekinula ravnopravni odnos između države i civilnog društva. U tom pogledu svi totalitarni sustavi komunistički i fašistički, koristili su nelegitimnu silu, opresiju, mučenje, uhićenja, verbalni delikt protiv vlastitih građana, a prema Walter Benjaminu tada je revolucionarno nasilje opravdano jer je riječ o borbi pobunjenika protiv državnog terorizma. Poznate su također, u kršćanskoj tradiciji, kod Tome Akvinskog i Svetog Augustina, teze o moralnom legitimitetu obrambenog i pravednoga rata koje su utjecale na pravnu doktrinu rat Hugo Grotiusa ( De jure belli ac pacis ) i na oblikovanje modernog međunarodnog prava rata. Državni terorizam je uporaba terora protiv vlastitog pučanstva kao metoda vladanja dok specijalist terorizma, G. Chaliand inzistira na teroru kao modelu vladavine unutar totalitarnih sustava. Unatoč tome da ne postoji jasna definicija terorizma kao i legitimnog političkog nasilja ili pobune unutar međunarodnog prava, političko nasilje je opravdano u slučaju pobune legitimne insurekcije protiv totalitarnog sustava i državnog terorizma, dok deklaracija o ljudskim pravima iz 1789. u članku 2 ističe eksplicitno pravo na otpor protiv opresije između četiri prirodna i neotuđiva prava čovjeka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kontekstualizacija i tipologija revolucionarnih djelovanja političke emigracije

Kada je riječ o pokušaju tipološkog i politološkog definiranja revolucionarnih djelovanja političke emigracije od 50-tih pa sve do 90-tih godina, nužno je prethodno smjestiti takvo djelovanje u tadašnji vremensko-prostorni kontekst. Naime, treba podsjetiti kako su za vrijeme hladnog rata bivši Sovjetski Savez i satelitski režimi Varšavskog pakta bili široko involvirani u pomaganju terorističkim skupinama u cijelom svijetu posebice u Africi i Aziji glede postizanja ili učvršćivanja svojih interesnih sfera. Također je činjenica kako su zapadne demokracije često podržavale skupine koje su bile kompromitirane u terorističkim napadima i akcijama protiv civilnog stanovništva. SAD je financirao pomaganje desničarske diktature u Latinskoj Americi, na primjer Somozin režim u Nikaragui i vojne diktature u Gvatemali te je putem CIA-e potaknuo vojni udar u Čileu s generalom Pinochetom. Akcija „Feniks“ je vjerojatno jedina gerilska narodno-oslobodilačka akcija koja je smišljena i izvedena izvana u Australskoj političkoj emigraciji (naravno uz određenu logističku potporu od strane tajnih članova unutar domovine), a koja u povijesti „terorizma“ 70-tih godina nije djelovala pod tuđom zastavom (tzv. akcije «false flag ») za američke ili ruske interese. Riječ je o „autohtonom revolucionarnom narodno-oslobodilačkom pokretu“ koji nije bio državno sponzoriran, koji je bio slabo ideološki obojan, te je isključivo iznad desnice i ljevice tražio uspostavu neovisne Hrvatske države. Upravo je tu njezina „originalnost“ i politološki značaj, unatoč svih neuspjeha na taktičkom ili strateškom nivou. Posjetimo također da iako je Titova Jugoslavija bila službeno „nesvrstana“ na vanjsko-političkom planu poznato je kako su tajne zapadno-europske i američke službe znale da je Jugoslavija bila glavna europska baza međunarodnog terorizma koja je davala utočište pripadnicima frakcije Crvene armije (RAF), kao jedne od terorističkih frakcija sovjetske tajne službe KGB, radi podrške palestinskom terorizmu, ali i članovima talijanskih „crvenih Brigada“. Ista je država bila jezgra (kako to dokazujem u knjizi „Trg maršala Tita, mitovi i realnosti titoizma“) raznih radikalnih lijevih gerila i grupacija poput pokreta SWAPO, Polisario, itd. Jugoslavenski državni vrh je takve organizacije tretirao kao narodno-oslobodilačke pokrete dok je primjerice Bugojansku skupinu tretirao i osuđivao kao teroriste „ustaške političke emigracije.“ U takvom su međunarodnom kontekstu hladnoga rata bila razvidna dva oblika revolucionarnog djelovanja: nacionalno-osloboditeljski antikolonijalistički pokreti i revolucionarni ideološki pokreti radikalne ljevice (borbene komunističke organizacije poput “RAF” i Crvenih brigada, Francuska direktna akcija, u Japanu, Japanska crvena armija, Tupamaro u Urugvaju). Unutar navedene tipologije djelovale su i pojedine terorističke skupine koje pripadaju modelu „nacija bez država“: armenijski ASALA, palestinski PLO, Al Fatah ili PFLP, te kurdski PKK. Za razliku od ideoloških terorističkih grupa radikalne ljevice, tipa RAF, koji se provodili nasilne akcije protiv civila, tadašnje hrvatsko revolucionarno djelovanje uklapalo se u nacionalno-osloboditeljske i antikolonijalističke borbene tradicije i odobravalo je selektivne „neprijateljske mete“ poput tadašnjih inozemnih predstavništva SFRJ i simbola Jugoslavenskog državnog terorizma kao simbola titoističke totalitarne vlasti, a imali su ponajviše promidžbene i psihološke ciljeve.

Radikalni prekid sa jugoslavenskim nasljeđem i revolucionarna tradicija

Tekst se nastavlja ispod oglasa

HRB-ova Akcija Feniks 72, revolucionarstvo Brune Bušića, Mire Barišića, Kavranove grupe i drugih, predstavljaju danas ključne suvremene povijesno-političke referentne točke u dugoj hrvatskoj revolucionarnoj historiografiji još od početka 10. stoljeća sve do Domovinskog rata 1990-1995. Međutim, posljednjih desetljeća upravo su se na toj temi razilazila i suprostavljala dva idejno-politička pristupa i tradicionalna “orijentira” u hrvatskom nacionalnom korpusu: prvi, koji je nastupao u ime državnopravnog kontinuiteta hrvatske samobitnosti i državnopravne ravnopravnosti, ali je spreman taktizirati i prihvatiti zadane federativne ili pak konfederativne “demokratizirane” jugoslavenske okvire; i drugi, koji je polazio od beskompromisnog integralnog državotvorstva, spreman primijeniti “revolucionarnu strategiju” prekida kontinuiteta jugoslavenskoga državnog okvira s totalitarnom režimskom praksom. Upravo u takvoj problematici, pojavljuju se još uvijek semantička pitanja i konceptualne i politološke kvalifikacije radikalnog djelovanja hrvatskih revolucionara ili revolucionarnih grupa: „terorizam” ili „narodnooslobodilačka akcija”, moralno opravdanje uporabe nasilje protiv totalitarnih režima, odnosno pravno i dijalektičko pitanje odnosa legaliteta spram legitimiteta, te pitanja državnopravnog kontinuiteta i diskontinuiteta. Jedino što je sigurno da su upravo politička filozofija „prekida“ sa svim oblicima jugoslavenstva i revolucionarna praksa bili u konačnici jamac i ispravni put hrvatskog državnog osamostaljenja i opstojnosti što je povijest potvrdila legitimnim obrambenim domovinskim ratom kao kontinuitetom takve nacionalne revolucionarne tradicije.
Kako bismo trijezno i nepristrano odredili je li takvo revolucionarno djelovanje bilo legitimno iako je bilo “nelegalno”, nužno je da ne tumačimo takve akcije kao izoliranu “nasilnu akciju” sui generis, već kao nastavak stoljetne hrvatske revolucionarne državotvorne tradicije koja se proteže od Pobune hrvatskih pučana između 1510. i 1514. godine pod vodstvom Matije Ivanića, Seljačke bune 1573. godine u Hrvatskom zagorju pod vodstvom Ambroza Matije Gubeca, Pokreta za autonomiju Bosne 1831. i 1832. godine pod vodstvom Huseina-kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne), Rakovičkog ustanka 1871. godine pod vodstvom Eugena Kvaternika, pa sve do Velebitskog ustanka 1932. godine Pobune labinskih rudara 1921. godine i Cazinske pobune 1950. godine, itd. Zahvaljujući takvim pobunama kao pretečama i nasljednicima stoljetne revolucionarne tradicije hrvatski je narod imao uzor i 1990. godine, kada je odlučivao o vlastitoj sudbini – prvo na institucionalnom referendumu, zatim na izborima za Hrvatski sabor i na kraju u Domovinskom ratu kojim je okončala veliko-srpska okupacija hrvatskog državnog teritorija. Kada sagledamo političku dimenziju i učinak takvih hrvatskih oslobodilačkih akcija, ustanovljujemo kako su sve te akcije bez obzira na njihov ograničeni vojnostrateški učinak, na simboličnoj i perceptivnoj razini, bile čimbenik ne samo državnog destabiliziranja Jugoslavije, već i pokretač državno pravnog diskontinuiteta jugoslavenskog totalitarnog poretka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.