Katkada se čini da su u Hrvatskoj glasniji raznorazni nostalgičari koji čeznu za mrtvim diktaturama od onih koji su sposobni za živu slobodu. Kakve to nostalgičare imamo? (Samo u natuknicama…)
1. ONI KOJI TUGUJU ZA KRALJEVINOM JUGOSLAVIJOM. Čini se da su to četnici Ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića („Za kralja i otadžbinu“) koji su nastavili raditi na velikosrpskom projektu, što otvoreno iz emigracije, što potajice u Titovoj Jugoslaviji, što ideološki u Prvom i Drugom Memorandumu SANU, što vojno u agresiji 1991., što više-manje prikriveno u današnjoj Hrvatskoj. Čini se da je to i SPC kojoj su Karađorđevići širom Hrvatske dodijelili nešto što nikada u povijesti nije imala (između ostalog i crkvu svete Margarete na Cvjetnom trgu u samom srcu Zagreba).
2. ONI KOJI TUGUJU ZA ENDEHAZIJOM. Čini se da su to oni kojima je NDH značila spas od posrbljavajuće diktature Karađorđevića, ali i oni koji tuguju za onim krajevima koji su poslije II. svjetskog rata ostali izvan Hrvatske.
3. ONI KOJI TUGUJU ZA TITOVOM JUGOSLAVIJOM. Čini se da su to oni koji vole jednoumlje, koji čeznu za izgubljenom državom-majkom koja dobro brine o svima koji su joj bespogovorno lojalni.
Ljudi koji hoće Hrvatsku izborenu u Domovinskom ratu pod neprestanom su verbalnom paljbom svih triju skupina kojima su, izgleda, diktature milije od slobode. Razlika između kraljevskih i komunističkih JUGO-nostalgičara i NDH-nostalgičara je u tome što većina medija štiti obje skupine JUGO-nostalgičara i prokazuje NDH-nostalgičare. Čini se da vlasnici i ravnatelji medija još uvijek nisu sazreli do stupnja da bi bili sposobni osuditi sve diktature pa misle da su jedne bolje, a druge gore.
Znakovito je da se u javnosti nikad ne spominje nasljeđe diktature Karađorđevića koja je bila proglašena 6. siječnja 1929. (Šestojanuarska diktatura) i koja je izazvala neposrednu dvostruku reakciju: osnivanje ustaškog pokreta 7. siječnja 1929. i oružani ustanak komunista podignut i ugašen te iste godine… Dokle god se budemo bavili posljedicama umjesto uzrocima, ne ćemo doći na zelenu granu.
Znakovito je da se sustavno prešućuju laži koje prate Jasenovac i da se iz svih oružja puca na komemoraciju u Bleiburgu koja ima trostruko zvanje i poslanje:
– OPLAKIVATI pobijene i moliti za spas njihovih duša (zato se na Bleiburgu slavi sveta misa)
– iskazati NESLAGANJE s britanskom politikom koja je na Bleiburgu desetke tisuća golorukih ljudi izručila odmazdi (zato komemoracija mora ostati tamo gdje jest) i
– izraziti OTPOR prema komunističkom režimu (koji se sve do propasti SFRJ mogao izraziti samo izvan državnih granica, pa komemoracija izvan Hrvatske podsjeća i na tu činjenicu).
Bleiburg bi danas, pod pokroviteljstvom Sabora – nakon dvadesetak godina mukotrpnog ustrojavanja slobodne Hrvatske koja je opterećena mentalitetom triju diktatura: srpske nacionalističke rojalističke, hrvatske nacionalističke fašističke i jugoslavenske internacionalističke komunističke – mogao dobiti jednu novu dimenziju odgajanja za slobodu. Bilo bi dobro da se komemoraciju obogati i proširi raspravama o smislu, vrijednosti i njegovanju odgovorne slobode.
Zahvaljujem baki i djedu koji su na svojoj koži osjetili čizmu i oštricu svih triju diktatura i koji su mi prenijeli istinske kršćanske vrijednosti. Nema te diktature za koju se može naći izgovor. Svaku se diktaturu može objasniti, nijednu se diktaturu ne može opravdati. Zahvaljujem i mami koja mi je pričala kako je za vrijeme Endehazije iz njezine škole u centru Zagreba preko noći nestalo pola razreda – sve djevojčice koje su bile Židovke – i nitko se u školi nije usudio ništa pitati…
Iz dna duše prezirem sve diktature – karađorđevićevsku, pavelićevsku i titoističku – i vjerujem da će Hrvatska imati snage za novu stranicu svoje povijesti. U istinskoj odgovornoj slobodi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
