Foto: fah

Neobjašnjivoj izjavi uglednoga političkog analitičara pristupam nepreuzetnom objasnidbom razlike između dvaju pojmova grčkoga podrijetla: ″problem″ i ″misterij″. Za razliku od problema – koji se dade racionalno analizirati i definirati, razotkriti i u mnogim slučajevima ukloniti – misterij ustrajno izmiče pokušaju da ga misaono obuhvatimo. Misterij ne možemo racionalno razriješiti, nego nam je dano samo egzistencijalno u njemu sudjelovati – kako prije više od pola stoljeća govoraše Gabriel Marcel, kojega s pravom imamo držati najznačajnijim kršćanskim egzistencijalističkim filozofom.

Pojmovi ″problem″ i ″misterij″ momentalno mi dostrujaše u mentalni ambijent kada sam imao priliku ili, bolje rečeno, nepriliku čuti prof. dr. Žarka Puhovskog – negdašnjega marksističkog filozofa, ″praksisovca″, a sadašnjega sveprisutnog stručnjaka za politiku i filozofiju politike – da je 5. srpnja 2016. u ″Dnevniku 3″ Hrvatske televizije izrekao sljedeće: ″… doista je čudno kako bi netko tko je musliman mogao biti predsjednikom demokršćanske stranke – to zaista ne razumijem″. Te su riječi profesora Puhovskog izrečene o dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a nemalo su zatekle i zbunile voditeljicu ″Dnevnika″ Anitu Bilić.

Puhovski o Hasanbegoviću: ‘Kako bi musliman mogao biti predsjednik demokršćanske stranke?’

Dakle, cijenjenom je sveučilišnom profesoru političke filozofije, političkom analitičaru i prononsiranom propisivaču ukusa, Žarku Puhovskom, čudno kako bi netko tko je musliman mogao biti predsjednikom demokršćanske stranke; to, štoviše, izmiče njegovu razumijevanju, dosegu razumskih mu moći.

– Je li musliman na čelu demokršćanske stranke za profesora Puhovskog problem ili misterij? – zapitah se, ne samo iznenađen nego i zaprepašten skandaloznom njegovom izjavom.

Jer profesor Žarko Puhovski – koji se javno prezentira zagovarateljem ljudskih prava, jednakosti, tolerancije, multikulturalnosti, svekolikih uključivosti nasuprot isključivostima, netoleranciji i diskriminaciji – iskazao se diskriminatornim i isključivim spram pripadnika islamske vjere.

Tko je Žarko Puhovski – analitičar koji bi muslimanima ograničio političku aktivnost

Predočavam donekle usporediv primjer. Bismo li diskriminacijom na nacionalnoj osnovi ocijenili stajalište da netko tko u etničkome smislu nije Hrvat – ne može biti recimo predsjednik Republike Hrvatske? Samo zato što je primjerice Talijan, Srbin, Čeh, Židov… Bi li većina hrvatskih glasila ili, preciznije kazano, glasila unutar Republike Hrvatske, u nesmiljenoj medijskoj hajci etiketirala kao hrvatskoga nacionalista, šovinista, ksenofoba, štoviše i fašista onoga tko bi se usudio problematizirati i misterizirati tu mogućnost? Jamačno bi mediji tako postupili, ali samo ako bi netoleranciju i diskriminaciju spram manjinâ iskazao neki takozvani desničar i konzervativac. A takozvanim ljevičarima, liberalima i samozvanim antifašistima sve se to u pseudo-demokratskoj lakoći neobjektivnosti i nejednakosti jednostavno tolerira, ne uzima za zlo. ″Quod licet Jovi, non licet bovi.″

Zaista nije nužno da predsjednik Republike Hrvatske, ili koji god visoki državni dužnosnik, bude Hrvat u etničkome smislu – nego se zahtijeva da bude Hrvat u političkome pogledu, da su mu politički obzori ozareni hrvatstvom, da bude čestiti hrvatski domoljub koji svesrdno nastoji oko boljitka svoje domovine Hrvatske i svih njezinih žitelja, koje god etničke, vjerske i rasne pripadnosti bili. Podsjećam da nas povijest poučava kako mnogi hrvatski domoljubi ne bijahu podrijetlom Hrvati – ali Hrvati bijahu po političkom i kulturnom opredjeljenju: Slovenac Stanko Vraz, Grk Dimitrija Demeter, Židov Josip Frank i drugi. Svi su se oni svesrdno borili za oživotvorenje hrvatskih nacionalnih ideja.

Na sličan način može netko tko nije kršćanin biti član pa i predsjednik demokršćanske stranke. Demokršćanstvo ili kršćanska demokracija nije religija, nego političko opredjeljenje i usmjerenje; demokršćanstvo nema konfesionalno određenje, nego političko i svjetonazorsko. Riječ je o strankama i pokretima koji promiču konzervativna načela u društvovnim i socijalnim, kulturnim i moralnim pitanjima, što uključuje zaštitu ljudskoga života od začeća do prirodne smrti te zauzimanje za dostojanstvo braka i obitelji. S obzirom na pitanja ekonomske i fiskalne politike, demokršćani nisu konzervativni, nego progresivni: zalažu se za državni intervencionizam i socijalnu državu, sa svrhom ublažavanja i otklanjanja siromaštva te poboljšanja standarda svih građana.

Mnoge demokršćanske vrijednosti i vrednote prihvaćaju i muslimani, osobito europski. Zajedničko demokršćanima i muslimanima jest, između ostaloga, konzervativna etika i odgovorna sloboda, usuprot liberalističkim i sekularističkim svjetonazorima i lijevo-liberalnoj kulturnoj hegemoniji. Treba međutim kazati da je političko zajedništvo kršćana i muslimana moguće ne samo u Europi nego i drugdje; primjerice, Fidel Valdez Ramos postao je 1992., kao kandidat Nacionalne unije kršćansko-muslimanskih demokrata, predsjednik Filipina. Za njegova je mandata prevladao mir, zemlja se politički stabilizirala i gospodarski ojačala.

Za razliku od bivšega predsjednika Filipina, bivšemu predsjedniku Hrvatske nisu bliska demokršćanska načela. No Stipe Mesić ima pravo izbora odbaciti demokršćanstvo. Ipak ne bi pritom smio svjesno promicati neistinu. Citiram rečenice što ih je Stipe Mesić, koji se najvećma voli predstavljati istinoljupcem i antifašistom, nedavno izgovorio gostujući na N1 televiziji: ″… Tuđman nikada nije dozvolio da se predznak demokršćanstva stavi u HDZ. Rekao je da HDZ treba biti na bazi Ante Starčevića, Stjepana Radića i hrvatske ljevice. Nikada nije spominjao demokršćanstvo. Oni koji su došli kasnije očito nisu čitali spise i ne znaju ništa.″

Istina je da predsjedniku Franji Tuđmanu bijahu bliske i smjerokazne ideje Starčevića, Radića i hrvatskih ljevičara; no bit ću slobodan pročitati prvu rečenicu iz osnovnih načela HDZ-a: ″Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) narodna je stranka koja okuplja široke slojeve hrvatskoga naroda i drugih građana Hrvatske, gradeći svoj program na demokršćanskim načelima″ (citirano prema: ″Kršćanska demokracija u Europi″, ur. Anđelko Milardović, Osijek‒Luxembourg 1994., str. 140). Dotični tekst osnovnih načela HDZ-a datira iz 1993., a predsjednik Tuđman umro je 1999. Dakle, besmisleno je uopće pomisliti da kao predsjednik stranke nije znao za njezina osnovna načela.

Zaista, javnosnici bi trebali paziti što govore u javnosti – hrvatski građani odnosno ljudi imaju pravo ne biti obmanjivani i diskriminirani. Javnosnici bi trebali besjediti utemeljeno i istinoljubivo, s punom odgovornošću za javno izgovorenu riječ – to se odnosi i na bivšega predsjednika Republike Hrvatske kao i na bivšega predsjednika Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava.

Tekst je prenesen s Radio Vatikan.

Izvor: narod.hr/Radio Vatikan