Hrvatska ima nezgodan običaj ostati uz Nijemce do kraja. S tim da se kasnije veliki uvijek nekako izvuku, a na malima ostaje stigma promašenih politika. Hrvatska tako ostaje odlučna potpisati Marakeški sporazum. Odustale su zemlje okruženja – nakon Mađarske i Poljske, koje su bile predvodinici, te SAD, neodlazak u Marakeš najavile su još Italija, Austrija, Švicarska, Češka, Slovačka, Bugarska, Izrael, pa i – Australija. I to nisu sve.
Ona je naročito zanimljiva jer je nedavno u hrvatskim medijima objavljen propagandni uradak naslovljen “Ovo je najbogatija uspješna zemlja, a godišnje prima 190.000 imigranata”, čime se Hrvatima sugerira da su imigranti nešto dobro za razvoj. Radilo se, naravno, o Australiji. Naravno, tekst je mogao biti naslovljen i “Ovo je najbogatija uspješna zemlja, a u njoj žive stotine tisuća ustaških emigranata”. Korelacija, naime, nipošto ne podrazumijeva uzročno-posljedičnu vezu.
Agitacija i propaganda u korist imigracije
Taj tipični dezinformacijski uradak (novogovorno, orvelovski se to zove fake news) je, za početak, prešutio da Australija ne samo da ne prima “migrante” iz MENA zemalja, nego, dapače, brodove s tzv. “migrantima” vraća još na pučini odakle su došli pod prijetnjom potapanja, a “migrante” koji ne odustaju od traženja azila vodi izravno na otok tipa našeg golog, gdje čekaju nekoliko godina dok im se ne riješi zahtjev za azilom što, u ovom slučaju, može potrajati jako dugo iako Australija inače ima prilično učinkovitu administraciju. Naravno, dok se zahtjev ne riješi, tzv. “tražitelji azila” ne mogu uopće doći na australsko kopno, zbog čega je Australija bila više puta na udaru kritika, među ostalim UN-a.
Ono što je u članku prepisanom iz antifašističkog “The Economista” prešućeno o dalekoj Australiji je da oni, stvarno, primaju velik broj useljenika svake godine, ali iz zemalja starog i novog svijeta, a vrlo malo iz trećeg svijeta. I primaju uglavnom one s diplomom Ivy League ili Oxbridgea, te one s liste deficitarnih zanimanja, ali ne i one s 4 razreda osnovne škole u Mogadishuu jer oni, realno, nemaju što raditi u Australiji gdje za njih jednostavno nema posla. A socijalni slučajevi nikom ne trebaju.
Mi, Nijemci i Francuzi – i tko još?
Dakle, Hrvatska je, izgleda, odlučila ostati posljednja zemlja Europe koja će, uz Njemačku i Francusku, potpisati Marakeški sporazum. Posljednja kolonijalna satrapija. S tim da je u Njemačkoj, ako ništa drugo, bar provedeno glasovanje u parlamentu o tom međunarodnom sporazumu: Valja zabilježiti da je i tamo sporazum tanko prošao, s 372 glasa za od 709 koliko ukupno broji parlament. Još zanimljivije je da je glasovanju pristupilo ravno znakovitih 666 zastupnika: Bilo bi 665, kažu, da nije u zadnji čas “Hrvat” iz SPD-a Josip Juratović odlučio glasovati. Da, to je onaj koji je bio zgrožen paljenjem svijeća za Praljka, osudio “nacionalističke” politike koje idu za uspostavom trećeg entiteta (a one dvije koje to priječe su valjda antinacionalističke – jer se srpski i bošnjački nacionalizam uvijek predstavljaju kao “borba protiv hrvatskog nacionalizma”, u čemu je Pupovac velemajstor).
HDZ pak smatra da je, dobivši nešto preko tridesetak posto glasova na izborima, uz izlaznost od 52%, ovlašten raditi što ga volja bez da ikad ikog išta pita. Opet, da ne bude zabune: HDZ je na prošlim izborima dobio oko 19 posto glasova cjelokupnog biračkog tijela RH, ali se ponašaju kao da su dobili 109%.
Malo tko uočava jednu vrlo neugodnu geopolitičku činjenicu. Svi naši sjeverni susjedi osim Slovenije, sve do Njemačke, su odbili potpisati sporazum. Austrija neće potpisati, Italija neće potpisati, Mađarska neće potpisati, druge da ne nabrajamo ponovo. Gdje ćemo mi slati migrante koji stižu balkanskom rutom, kome, kad svi sjeverno od nas zatvore granicu? Obistinit će se ona Raspudićeva, “Budala tko zadnji stavi žicu na granicu”. Njemu će u konačnici ostati svi migranti.
Sporazum koji ruši pravnu državu
A to ćemo biti mi: Ne zavaravajmo se, “neobvezujući” sporazum nije neobvezujući, ne postoji takvo nešto kao neobvezujući sporazum, inače sporazum nema svrhe i ne služi ničem. Ne samo da ćemo potpisivanjem nečeg što nitko normalan ne želi potpisati, osim propale njemačke kancelarke, preuzeti moralnu obavezu. Preuzet ćemo i stvarnu obavezu, i ako prekršimo potpisano možemo doći na udar međunarodnih tijela i sankcija koje ona propisuju.
A istovremeno, sam taj “kompakt” poništava sve što je ova civilizacija napravila na području prava od Rima, jer ilegalne imigrante tretira jednako kao i one koji poštuju zakone o traženju azila! To je kao kad biste se obvezali provalnika u vašu kuću tretirati jednako kao i gosta kog ste pozvali na večeru – ili kao kad biste pljačkaša banke morali tretirati jednako kao i stranku koja je došla podignuti svoj novac na šalteru. Jer, je li, obojici je jednako potreban novac! Ili, kad biste onog tko krade po dućanima morali tretirati morali tretirati kao “nedokumentiranog kupca”. Shvatili ste poantu.
No, nije stvar samo u obvezama. Stvar je u tome da se migracije prezentiraju kao nešto poželjno i korisno dok se istovremeno, više nego licemjerno, pravda ubijanje “ilegalnih migranata” pa i likuje nad njima ako imigriraju u narode čiju “kulturu i način života” želimo očuvati. Govorim o urođenicima sa Sentinela, naravno, i crvenim fašistima tipa Kapovića koji likuju nad njegovom smrću, jer je htio jedan divlji narod privesti civilizaciji. On nije jedini: “Arogancija je kažnjena, pravedno”, kažu liberali diljem svijeta. Otkud njemu pravo da ide tamo, kad ga oni ne žele na svom otoku?
Koji narodi imaju, a koji ne, pravo na svoj način života?
Primijetite za početak – liberali smatraju da divlji urođenici sa Sentinela imaju “pravo na svoj način života”. Imaju ne samo pravo odbiti “ilegalne imigrante” u vidu kršćanskog misionara, nego se to smatra normalnim i poželjnim (kao što se uostalom kroz povijest do nedavno općenito smatralo manje više normalnim da se ne pušta u zemlju bilo koga, iz očitih razloga što nisu svi dobrih namjera). Mi u Europi takvo pravo, pravo “zaštititi svoju kulturu i način života” nemamo, jer – nismo dovoljno zaostali i primitivni.
Nešto kao “Prime directive” iz “Zvjezdanih staza”, gdje se ne smije stupati u kontakt s “nižim rasama” dok se same ne razviju do nekog stupnja, obično je to stupanj putovanja warp brzinom (koja krši zakone fizike, no pustimo to). Jer, je li, kršćanski misionari su svijetu donijeli samo zlo: treba te “plemenite divljake” pustiti da uživaju na svom otoku, da žive svojim načinom života. Njih nećemo uključiti u svoje “uključivo” društvo ravnopravnih ljudi svih nacija, vjera i rasa jer… pa, jer su previše zaostali. Jer su primitivni. “Doseljenici bi samo proširili bolesti”, kažu i stručnjaci. Ima u tome istine, Indijanci u latinskoj i južnoj Americi su uglavnom pomrli od bolesti koje su donijeli Europljani, a na koje su oni bili relativno otporni – i alkohola, koji je također pratitelj zapadne civilizacije već tisućama godina, i s kojim smo naučili živjeti. No sve su to izgovori da se prikrije dvolična i nedosljedna priroda onog što današnji kvaziliberali propovijedaju.
Kukci pod staklom
Sentinelce smo odlučili tretirati kao kukce pod staklom, kao egzotične životinje u rezervatu, ne kao ljude. Čekat ćemo da ih evolucija jednostavno proglasi izumrlima – ionako ih je samo šačica na otoku, možda stotinjak, zbog čega ne postoji niti mogućnost da se razvijaju bez kontakata s vanjskim svijetom. Oni su ljudi iz kamenog doba: Ne poznaju metal, kamoli što drugo. I time zapravo i nisu toliko različiti od brojnih urođeničkih plemena ne samo na pacifičkim otocima, nego i na afričkom kontinentu iz vremena kad je Zapad prvi put s njima došao u dodir, poput Bušmana ili Pigmeja: Zapravo, ne samo da su većinom bili u kamenom dobu, nego su dobrim dijelom bili i kanibali, a ponegdje su (popu Papue Nove Gvineje) to još i danas.
Spomenimo onako usput da su nad Bušmanima i Pigmejima genocid izvršili Bantui nešto malo prije nego su došli bijelci i osnovali Južnu Afriku, no za “genocid” se optužuje samo bijele ljude, iako se za njihove vladavine, primjerice, crna populacija Južne Afrike udeseterostručila. Surovi i ekstremno krvoločni kralj Shaka je, usto, pobio najveći dio svojih podanika glađu u napadu ludila po smrti svoje majke.
Brojne države Afrike koje su cvjetale u doba kolonijalizma, bile bogate i uspješne poput nekadašnje Rodezije (Zimbabwe) ili Južne Afrike su danas propale, korumpirane satrapije. Bijeli ljudi, ipak, nisu donijeli samo bolesti: Donijeli su i pismo, kršćansku etiku koja je, kao što je svojevremeno ukinula robovlasništvo i bacanje ljudi lavovima za zabavu puka u Europi, ukinula ružne običaje poput kanibalizma u Africi. To su aspekti kršćanstva koje se danas ne smije niti spomenuti.
Svi su ljudi isti, osim kad nisu
U samoj Australiji, Aboridžini, koje je Darwin smatrao evolucijski daleko najzaostalijom podvrstom ljudi (Darwin je, nakon dugog promišljanja, ipak prihvatio da su crnci i bijelci pripadnici iste vrste, a ne dvije različite vrste jer se mogu međusobno pariti i proizvesti spolno funkcionalno potomstvo, što kod parenja različitih vrsta nije moguće) i dalje znatno zaostaju za useljenicima, i nitko se ne usuđuje reći da možda, izolirani od civilizacije desetcima tisuća godina, i bez uvjeta da razviju vlastitu civilizaciju, to zbog nedostatni intelektualnih kapaciteta većine njih, jer ih jednostavno nisu imali kad i gdje razviti: Oni su preskočili desetke tisuća godina našeg razvoja, uletjeli iz kamenog doba ravno u Viktorijansko, i naravno da danas nezaposleni tavore po svojim naseljima i opijaju se: Jedino što su od naše civilizacije prihvatili je alkohol i duhan. Kad bi i kako i razvili mentalne kapacitete za nešto više? Zanimljivo, liberali, iako ateisti, vjeruju da je kod ljudi sve što se tiče mozga Bogom dano, i nije vezano na evoluciju. Kad je nobelovac Watson, zaslužan za otkriće DNK, upozorio dobronamjerno na tu činjenicu, proglašen je rasistom i izbačen iz akademske zajednice, iako nitko nije doveo u pitanje činjenice na koje se pozvao.
A vrhunski naš intelektualac Boris Havel je grubo napadnut kad drznuo ustvrditi da je kršćansko misionarenje po latinskoj Americi, iako je nesporno bilo epizoda koje su zbog pohlepe rezultirale pogromima Indijanaca, ipak bilo velik korak naprijed u odnosu na krajnje barbarstvo ratničkih civilizacija sklonih žrtvovanju ljudi koje su uništile same sebe i prije bilo kakvog dodira s bijelim ljudima, poput Inka. Bilo kakvo uravnoteženo i znanstveno promatranje fenomena danas je striktno zabranjeno, a autocenzura u znanosti doslovce srednjevjekovna, i sve se gleda isključivo kroz ideološke naočale u kojima je bijeli čovjek uvijek zao, njegovi motivi ne mogu biti dobri, dok je divljak uvijek plemenit (mit o plemenitom divljaku zavrijeđuje poseban osvrt, no ovdje jednostavno nema prostora za to). I bilo kakav kontakt koji je ostvario s urođenicima je bio na njihovu štetu, prema katekizmu političke korektnosti.
I mi smo bili nečija – kolonija. I to nije nužno loše.
No krenimo od sebe. Da mi nismo bili kolonizirani od Rima, pa kasnije od Austrije, Mađara, gdje bismo bili? Kad je Rim kolonizirao Pikte i Kelte u Britaniji, ni oni nisu bili daleko od kanibalizma, a i divlji Germani u šumama su bili više nalik onima koje danas smatramo divljacima, iako se to ne usuđujemo reći, nego Nijemcima kakve danas znamo. Bili su barbari, što je još jedan pojam čije je korištenje danas zabranjeno, a odnosi se na pripadnike naroda koji – nisu civilizirani, ili bar ne u dovoljnoj mjeri.
Iako se u školama i danas uči o Khuenu kao negativcu, a mađarizaciji Hrvatske kao nečem lošem, što nije uopće sporno, gdje bi Hrvatska bila da Mađari nisu sagradili luku u Rijeci, koja je u međuvremenu propala, i prugu do tog grada? Da osvajači Francuzi nisu sagradili cestu do Rijeke, Lujzijanu? A Austrijanci Karolinu? Da smo bili izvan civilizacijskih tokova, bismo li sami ikad izumili kotač, kamoli penicilin?
Dok je kolonizacija, bar ona od strane naroda koji su tada bili civiliziraniji od nas samih, donijela i dosta koristi, što se naročito vidi u zemljama koje su bile dio nekadašnjeg rimskog carstva i koje čine okosnicu Europe – kolonizacija od strane Turaka ili Srba nije baš donijela nešto dobra. A danas se kolonizacija provodi s istoka, od strane zaostalijih naroda i kultura, većina tzv. “migranata” dolazi iz zemalja poput Afganistana gdje je preko pola stanovništva nepismeno.
Želimo li završiti kao Indijanci?
Opet, kad se govori o masovnim migracijama, može se spomenuti i slučaj sjevernoameričkih Indijanaca. Pobornici imigracije upućuju na to da su oni starosjedioci, a bijeli ljudi “ilegalni imigranti”. Protivnici pak kažu, “Pa pogledajte kako su prošli jer nisu spriječili masovnu imigraciju – želite li da mi jednog dana završimo u rezervatu?”
Mi pak s masovnim migracijama nemamo predobra iskustva, naročito onima islamskog predznaka: Svakako je već višestoljetna relativna civilizacijska zaostalost Bosne u odnosu na zemlje okruženja plod otomanske okupacije iste, da ne govorim o nestanku Hrvata iz nje – a ne tako davno, recimo, Hrvata i Bošnjaka je u Sarajevu bilo otprilike podjednako. Prije 600 godina su i Srbi doselili, dijelom, bježeći pred Turcima (iako su većina “Srba” u Hrvatskoj podrijetlom pravoslavni Vlasi, koji su u vrijeme geneze Srba i Hrvata kao političkih nacija, negdje tamo pred više od dva stoljeća, postali dio srpskog nacionalnog korpusa i zapravo nemaju neke veze sa Srbima u Srbiji, osim emocionalne). Ni to nije predobro završilo za nas.
Licemjerni zapad
Stvari nisu crno bijele kad se govori o imigraciji, ali jedno je sigurno – licemjerno je pozivati se na to da neki narodi imaju pravo “na svoju kulturu i način života”, dok se to isto pravo odbija drugim narodima koji moraju odbaciti svoju mitteleuropsku i mediteransku kulturu, kulturu koja je možda bila najsofisticiranija, najmanje vulgarna i najmanje komercijalizirana od nama u povijesti poznatih, svakako mnogo profinjenija od današnje vulgarne amerikanizacije i komercijalizacije svega i svačega, u ime “prihvaćanja različitosti i multikulturalizma”, tim više što ta različitost ne ostavlja ni najmanje dojam dobronamjernosti.
No, očito ništa neće spriječiti Plenkovića da ove jeseni otputuje u Maroko, makar tamo bio nasamo s Merkel, i potpiše sporazum. A ja bih nekako radije, iako nisam pobornik izolacionističkih politika iz gore navedenih razloga, da nas puste na miru kao one na Sentinelu. Neka nas stave pod stakleno zvono, i promatraju. A mi ćemo promatrati što se zbiva s Europom. Možda prođemo bolje od njih. Tko zna.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
