Sve češće me odnos Hrvatske i Srbije, Hrvata i Srba, a pogotovo Katoličke crkve u Hrvatskoj i SPC-a, podsjećaju na vrlo stari vic koji sam čuo dok sam studirao u Sarajevu. Naime, Mujo se pohvalio Hasi:
-Bolan Haso, dobro ti zaheba milicionera danas!
-Kako bolan Mujo?
-Došao on ba do vrata busa i dere se na mene – jesi ti Pero?
– I?- s nestrpljenjem će Haso.
-Šta i,hebaji ga. Vidiš kako izgledam- ljutito će Mujo, pokazujući mu modricu na modrici po glavi.
-Vidim ba, dobro te izmlatilo, al ne kontam- zbunjeno će Haso.
-Šta ne kontaš hebo ga ti. Gledam ja drota, gledam, pa velim, jesam. Ja sam Pero- zadovoljno će Mujo.
-I?
-Šta i, budalo. Zgrabi me milicajac, dođe još jedan, mrcina bolan, izvukoše me i ubiše boga u meni- odmahnu glavom Mujo. – Ne bi lako ba, ubiše, al kontam, nek sam vas zahebo budaletine- zadovoljno zaključi Mujo.
-Dobro si ih stare mi- složi se i Haso nesigurnim glasom.
Godinama Hrvatska pokušava što u izravnim odnosima, što u međunarodnom okruženju na sve moguće načine umiliti se Srbiji, hrvatskim Srbima bivšim pobunjenicima, SPC-u pogotovo, pri čemu su kompromisi i svekoliki postupci iz Hrvatske, prilično često na crti ili duboko ispod crte zdravoga razuma, ispod crte elementarnih načela na kojima počiva ljudska zajednica, međunarodni poredak i u konačnici europska kršćanska kultura. Figurativno rečeno, Hrvatska iako nije Pero, priznaje Srbiji da jest – Pero. Što šutnjom, što glasom jednoga dijela petokolonaške, ali javno pretežite Hrvatske.
Ni uz najbolju volju čovjek ne može pronaći bar nešto u ponašanju Srbije, SPC-a, pobunjenih Srba u Hrvatskoj okupljenih ekskluzivno oko SPC-a i Pupovčevih institucija SNV-a i SDSS-a, te gomile navodnih društvenih organizacija, pri čemu ističem one kulturne i informativne, od Prosvjete do Novosti, što bi mogao nategnuto nazvati – pristojnim, kršćanskim, civilizacijskim ili ukratko – dobrim djelom dobronamjernih ljudi. Nema jednostavno baš ništa.
Teže je pronaći takav čin, takvu sitnicu nego na Sljemenu pronaći golemo zlatno nalazište i izvor blagostanja nacije. Problem je to što upravo suprotno tome realnom stanju, broj svjedočanstava o srpskoj dobroti, načelnosti, pravednosti, humanosti, nesebičnosti, ljubavi prema Hrvatima, europejstvu i konačno srpskim žrtvama u korist dobra i to od zle hrvatske ruke i uma, možemo u neograničenim količinama pronaći u gotovo svakom najvažnijem mediju u Hrvatskoj.
Logičnost, istinoljubivost i opća kultura takvoga javnoga diskursa i pristupa ponašanju Srbije, Pupovčevih pobunjenih Srba i SPC-a prema hrvatskom narodu, jednaka bi bila mogućoj istinoljubivosti i pristojnosti javnoga diskursa, koji dnevno naciju bombardira informacijama je Bandić pronašao najbogatije nalazište zlata na Medvednici. Ni manje ni više.
Bilo bi smiješno da nije postalo tragično!
U prvom slučaju takvo informiranje i javno ponašanje, a pogotovo šutnja na tu javnu dominaciju drži se pristojnim, europskim, civiliziranim, kulturnim i tolerantnim, pa i kršćanskim, a sve zajedno navodnim antifašističkim, a kad bi na istoj vrijednosnoj razini kriterija, mediji navalili objavljivati o nalazištu zlata na Medvednici, vjerojatno bi većina njih intervencijom države završila u – Vrapču na psihijatriji.
Zašto je najednom i tako uporno prihvatljivo biti idiot kad je ponašanje Srbije, SPC-a i Pupovčevih pobunjenih Srba prema hrvatskom narodu i lažno svjedočenje o njihovoj civilizacijskoj prihvatljivosti, društveno poželjno i prihvatljivo, a bilo koja druga bolesna laž manje prihvatljiva ili bolesna?
Nema ni jednoga razumnoga razloga, a ako bi se ta dva slučaja morala uspoređivati, laž o otkriću zlata na Medvednici nikoga ne bi koštala glave, a povijest je nedavno pokazala da srpske laži koštaju tisuća hrvatskih glava, pa čak i danas na njihovim minskim poljima po Hrvatskoj.
Tko se to smije staviti u ulogu arbitra i prkositi u Hrvatskoj u ime nacionalne sudbine ovakvim pitanjima i činjenicama?
Nitko nema takav legitimitet niti je pozvan doprinositi takvom razvoju događaja.
Ni riječju, ni dijelom, ni propustom.
Čitam jutros na Narodu izvode iz intervjua srpskog pravoslavnog patrijarha Irineja. Kaže Irinej da ga „to što se događa u Hrvatskoj nimalo ne raduje“, zatim da „ima dojam kako pobijeđena ideologija ponovo nalazi utočište i tlo na tim prostorima“, zatim veliča papu Franju riječima „kako je papa Franjo čovjek koji je sagledao vrijeme, prirodu i misiju crkve u svijetu“ te “da je svjestan događaja iz prošlosti koje je činila Rimokatolička crkva na štetu cijeloga kršćanstva”. Irinej ističe „da se te nemile pojave i danas događaju“ naglašavajući da upravo te pojave u Rimokatoličkoj crkvi „ onemogućavaju zbližavanje Crkvi“. Srpski patrijarh „te pojave“ navodi kao prepreke zbližavanju Crkvi i naroda. Zatim notorni srpski pravoslavni patrijarh naglašava da je upravo zbog svijesti o tim preprekama, a prepreke su zlo naslijeđe Rimokatoličke crkve, pogotovo u Hrvatskoj kako je implicitno naveo, povod odluci pape Franje o formiranju zajedničke komisije o ulozi bl Alojzija Stepinca.
Irinej zaključuje: „Mi preko naše Komisije pružamo povijesne činjenice koje su nepobitne, a njihovo je koliko će to uvažiti”.
Koje besramno pljuvanje po – Božiću!?
Suočeni s ovakvim navodima, ljudi radi čitavoga niza nametnutih, ali i stečenih komunikacijskih navika u civiliziranom društvu i pogotovo naslijeđene provincijalne i kolonijalne svijesti prema Beogradu i Srbiji, uistinu dolaze u teško iskušenje. Ako se na ovo što je rekao Irinej čovjek osvrne uljudno i pokuša argumentirano i dijaloški prihvatljivo komentirati, a u kontekstu ukupnog ponašanja ne samo SPC-a, iako je ta navodna Crkva uvjerljivo najvažniji nositelj izrazitoga zla prema hrvatskom, muslimanskom, bošnjačkom, crnogorskom, makedonskom, albanskom i svim ostalim okolnim narodima, prilično sigurno se svodi na – Muju iz vica. Ako se na te umotvorine osvrne na primjerenoj razini s koje govori Irinej, tada je nužno tom čovjeku i svemu što predstavlja reći – sram vas bilo, lažete sve što govorite! Jer jednostavno – čovjek namjerno i svjesno laže – sve.
Baš sve.
To je dvojba koja Hrvatsku razdire, ne toliko državnu politiku, jer je i ona bila krcata „irinejima“, a još uvijek nije nimalo imuna na irinejizam u samim njedrima, koliko sve više i sve dublje, hrvatski narod. Neshvatljivo je da hrvatska državna politika ne uviđa razmjere te dvojbe i opasnosti od stalnoga računanja na strpljenje hrvatskoga naroda, koje jednostavno mora imati granica. Kao i sve.
Vlada mora prestati očekivati od hrvatskoga naroda da više vjeruje njima bez ikakvoga razloga, nego svojim očima. Da opet ne navodim prispodobu iz vica.
Ako hrvatska Vlada i aktulna vlast stvarno misli da ovakve dnevne provokacije, ovakvu besramnost, ovakav sve agresivniji srpski udar na hrvatski nacionalni senzibilitet i zdrav razum ljudi, može netko trajno pokrivati povjerenjem bez pokrića i stalnim izbjegavanjem javnoga i jasnoga obračuna s tim bezobrazlukom i otvorenom ugrozom, grdno se vara i usput izlaže dubokom i povijesnom prijeziru svoga naroda. Valja se podsjetiti političkih epizoda Stipe Mesića, ali i Ive Josipovića, pa kome je to nacionalni ideal u politici i kome ne smeta obilježje koje oni nose, neka izvoli. Samo, dosta je više na račun strpljenja hrvatskoga naroda. Neka sam plaća tko to izabere.
Nije više dovoljno tu i tamo reagirati na besramnu razbojničku politiku, poruke i namjere Srbije, SPC-a i pobunjenih Srba oko Pupovca. Nužno je to odmah spriječiti i suzbiti za sva vremena. Da Irinej ne bi ponovo slao poruke iznenađenja o tome da „pobijeđena ideologija ponovo nalazi utočište na ovim prostorima“. Prvo, ta ideologija nije pobijeđena, jer da jest ne bi se Irinej tako ponašao, drugo, nije to „ta ideologija“ nego velikosrpska barbarska i zločinačka ideologija, i treće, ne događa se to na „ovim prostorima“ nego u – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A to je hrvatska nacionalna obaveza spriječiti i trajno uništiti u obje zemlje.
Jer, u suprotnom, Hrvatska će biti – Mujo.
Navodno će ispasti mudra, navodno će zahebati srpskog razbojnika a bit će dnevno modra i izudarana i u duši i na tijelu, sve dok ne skapa. To bi svaki hrvatski državnik morao znati, pri čemu upirem prstom u Andreja Plenkovića i u njegovu europsku paradigmu, upravo najviše zbog nje, iako je ponajmanje kriv za zatečeno stanje. To što je zatekao takvo stanje odnosa, ni najmanje ga ne oslobađa odgovornosti da takve odnose uništi. Koliko je god to neprilika, toliko je i državnički izazov. Ako misli biti Mujo- neka bude na svoj račun i neka zna da pamtimo taj vic, kao i puno opasnije događaje od vica. A hrvatski narod, iako sve više zbog državne politike sliči na Muju, ipak nikada to nije bio. Niti će biti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
