Matko Marušić: Zašto Ivica Puljak misli da je pametno ukinuti školski vjeronauk?

U okviru aktualne izborne kampanje, ovih je dana prof. Ivica Puljak javnosti izložio programsku platformu stranke „Pametno“. Kao i inače, u svim nastupima je g. Puljak nastojao ostaviti dojam iznimne inteligencije, iznimno uspješne znanstvene karijere i iznimno pametnog političkoga programa. No, zapravo se radi o banalnostima, koje ne bi zavrijedile komentar da nije rekao da njegova stranka planira maknuti vjeronauk iz škola. Iako ne donosi ugodu, to zaslužuje pozornost.

Ivica i Marica ukidaju školski vjeronauk

Izbacivanje vjeronauka iz škola san je svih ateista, antifašista-komunista i općenito neprijatelja Hrvatske, te preziratelja i mrzitelja vjernika, a napose katoličkih, a među njima napose hrvatskih. Njihova komitetska mantra je samo jedna i glasi: „država je sekularna i vjera je privatna stvar, pa ne smije biti u državnoj školi“. Jednom zauvijek, vi otkrivači Božjih čestica, pseudointelektualci i antihrvati čujte i počujte: država je sekularna utoliko da se državni zakoni u Saboru ne donose pozivanjem na svete knjige, nego na znanstvenoj osnovi, tj. na osnovi iskustva boljega i pravednijega življenja svih ljudi na svijetu, a ponajprije onih za koje se ti zakoni donose. U ovom su slučaju to Hrvati i svi hrvatski građani. Ta je tvrdnja primitivno netočna i podmuklo subverzivna, a evo zašto: državu je stvorio narod, da mu služi u nastojanju oko opstanka i boljega života. A narod nije sekularan, ni u definiciji niti u zbilji. Hrvatski je narod katolički i ima pravo svoju vjeru prakticirati gdje god hoće u svojoj državi, a ne samo u svojemu domu. To je tako jer se u tom prakticiranju ne radi o državi, nego o ljudima. Vjernici imaju ista ljudska prava kao nevjernici i u demokraciji im ih nitko ne može zanijekati, ni kad su manjina, a nekmoli kad su većina. Manjine treba poštovati i štititi sva njihova prava, ali to ne znači da manjine imaju pravo braniti većini njezinu vjeru! To nije borba za ravnopravnost, nego bezobrazna protuvjerska agresija metodom zlorabljenja ljudskih prava i demokracije.

U svojim je javnim nastupima g. Puljak otkrio da vjerovao u Boga do svoje 25. godine, a onda se toliko razvio da je shvatio da Boga nema. (Ako Boga nema, religija je opijum za narod, znamo tko je to prvi rekao.) To je njegova stvar, ali pritom ne bi smio zaboraviti da je tako postao ateistička manjina i da je, dakle, krivo i nepristojno sa specifične pozicije manjine oduzimati prava većini. A zapravo se i ne radi o pravima, nego o srži kulture, identiteta i opstanka.

Puljak je dobro učio i što od toga, a što prirodnim darom, mozak mu se razvijao velikom brzinom, pa je već u 25. godini shvatio da nema Boga. To je mnogo bolji rezultat nego, na primjer, onaj glasovitoga fizičara Maxa Plancka, koji je otkrio Božju konstantu, a drugi su je nazvali po njemu; Planck je vjerovao u Boga sve do smrti, dakle, za razliku od Puljka, za cijeloga se svojega života nije uspio prosvijetliti. Čak je tvrdio da je „vjera vrhunac znanosti“.

No, u suvremenom se svijetu stvari razvijaju brže nego je itko očekivao: na zagrebačkom Trgu bana Jelačića otkrilo se da ima i bržih i boljih inteligencija od Puljkove: u protuvladinim prosvjedima za očuvanje Jokića i njegove „malo je reć’ sekularne reforme školstva“ sudjelovala je i jedna djevojčica s transparentom „Ne ću vjeronauk, hoću engleski“. Upravo je ona definitivno ukopala Ivicu Puljka: u njezinoj dobi on na vjeronauk još nije bio ni pošao, a nekmoli da se u njega potpuno razočarao. Kakva li će tek ona fizičarka biti!

Znanost i politika

Znanstvenik Ivica Puljak izjavio je da će napustiti znanost ako bude izabran u Hrvatski sabor. To je dosta neobično, jer veliki znanstvenici nikad ne napuštaju znanost. Ni za mnogo više uloge od lude nade da ću ući u Sabor. Taj plan, dakle, baca nelijepu sumnju na veličinu njegove znanosti i njegovu odanost prema njoj. No i to je legalno i legitimno i ne mora se prakticirati doma, nego se može i iznijeti u javnost.

Veličina znanosti Ivice Puljka

Veličinu znanosti profesora Puljka uzdrmali su njegovi kolege sa Sveučilišta u Splitu. Ukratko, on je po struci elektrotehničar, a ne fizičar i njegova časna i vrijedna struka nije pogodna za teoretsko, matematičko i tehnološko bavljenje bozonom (Božjom česticom“). Puljak je, međutim, o bozonu govorio u brojnim javnim nastupima, i to tako da su mu upravo njegovi kolege prigovorili da je sebi implicitno dao slobodu koja mu ne pripada. Njihov je prigovor g. Puljka povrijedio, pa je u nastaloj koliziji zaiskrilo (bozoni nastaju kolizijama, sudarima čestica koje se gibaju vrlo velikim brzinama) i – otkrilo se da g. Puljak jest koautor na važnim člancima o bozonu, ali da na tim člancima ima i do 3000 (tri tisuće!) autora, tj. svatko onaj tko je bio član opsluživanja bozonskoga otkrića, dakle i oni koji su provjeravali bezbrojne kablove i prekidače kilometarskoga uređaja.

Veličina politike Ivice Puljka

Nije naš posao, ali uklapa se u sliku bozonskoga promašaja: predsjednica stranke Pametno jest gospođa supruga g. Ivice Puljka, ali u javnosti se pojavljuje on, pod firmom stranačkoga tajnika. Predsjednica u javnosti nastupa rijetko i slabo, jer uglavnom nastupa njezin suprug, pa ona ne vježba na malim modelima (djeca, starci i sl.) i izgubi se na velikoj pozornici. A i nazivanje stranke „Pametno“, jednako je preuzetno kao i implikacija suotkrivnja bozona. Opravdanje da je to ime izveo iz ideje „pametnoga grada“ ne slijedi ni pravopisnu logiku niti istraživačko poštenje, jer izraz „pametni grad“ nije izmislio on, ni njegova supruga, niti itko u Hrvatskoj, nego je to razmjerno star tehnički izraz koji ovdje ne ćemo objašnjavati.

Srž politike Ivice Puljka

Sve svoje izborne karte Puljkova stranka, stavlja na obrazovanje, jer je to i samo to budućnost Hrvatske. Mora se naći lova, i to u neograničenim količinama. Za neko dulje vrijeme ta će se ulaganja vratiti, jer će profesori poput Puljka bolje raditi (ako ne budu u Saboru, što neće) i onda će njihovi studenti posljedično i logično spasiti Hrvatsku, ne pitajte kako, jer – sve je u pameti, nu mene. Što će u međuvremenu biti s mirovinama, zdravstvom (npr. s bolesnicima s rakom), vanjskim dugom, blokiranima, nezaposlenima i svim drugim hrvatskim pitanjima, Puljka uopće ne zanima. Nema ni potrebe, jer će ulijevanje love u školstvo sve riješiti.

Valja uočiti da pod „neograničenim novcem za školstvo“ Puljak ne cilja na sve škole, nego samo na znanost i sveučilišta. Važno je samo ono čime se on bavi. Uostalom, on je s još 3000 znanstvenika otkrio „Božju česticu“, pa kako ne bi sa suprugom znao spasiti Hrvatsku. Doduše, osnovno i srednje školstvo ipak rješava, a rješenje je skoro jednako elegantno kao i ono za visoko: potpuno i bezuvjetno predaje ga kolegi glumcu školovanu u Engleskoj, g. Borisu Jokiću. Uvjet je da Jokiću nitko nepozvan ne smije pomagati, a ne smije ga se ni kritizirati, jer je to zaustavljanje reforme, koju samo on može provesti. Koliko ja poznajem znanost, uključivši i fiziku, tamo takvo pravilo ne postoji, dapače. A u nekim političkim partijama postoje, čak i kad misle da su pametne.

Zaključak

Zabavljajte se govorima Ivice Puljka, jer za tu su svrhu bolji od Sinčićevih.