Na lokalnim će izborima najzanimljiviji biti zagrebački sraz HDZ-a i SDP-a, kao borba patuljaka čiji će se kandidati za gradonačelnika boriti za treće, četvrto ili peto mjesto, u slučaju da se Pernar baš potrudi u kampanji…
Most je u Zagrebu također pogriješio jer nije na vrijeme profilirao svog kandidata ili našao partnera. Ne možeš glumiti ozbiljan faktor u Vladi, a da u glavnom gradu nemaš kandidata ili da ti on na koncu dobije ispod 2%. Izgleda da su previše fokusirani na za njih ključnu borbu u Metkoviću i Omišu jer, kada bi izgubili tamo odakle su počeli, to bi bio početak kraja Mosta, no ako dobiju, to nije samo puka lokalna pobjeda, nego i potvrda da su na dobrom putu što će im donijeti poene i na nacionalnoj razini.
Do lokalnih izbora ostala su još samo dva mjeseca, a dvije najveće hrvatske stranke, HDZ i SDP, oko kojih su formirane sve vlade od 1990. do danas, još uvijek nemaju kandidate za gradonačelnika Zagreba. I ne samo da ih nisu istaknule, već na “lageru” nemaju nikoga za koga je sigurno da može dobiti više od deset posto glasova. Štoviše, u opasnosti su da Ivan Pernar dobije više glasova od njihovih kandidata. Kako je moguće da su se u glavnom gradu doveli u takvo stanje? Stariji politički mudraci kažu da je još u komunizmu postojao sukob između Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i Gradskog komiteta Zagreba. Isti su bili i jedni i drugi, ali strukturno je taj sukob neizbježan, jer Zagreb je jednostavno prejak. U njemu je gotovo četvrtina stanovništva Hrvatske, trećina BDP-a, pola znanosti, novca, kulture, svi važni mediji. Zato je ozbiljan čelnik partije (ili njezinih kasnijih formalnih i neformalnih sljednica) u Zagrebu uvijek najveći konkurent čelniku partije na državnoj razini. Kako tome šef partije može doskočiti? Tako da ne dozvoli da na čelo zagrebačke podružnice dođe jaka osoba. Dakle, i kada čvrsto držiš vlast u državi, ako ne želiš potencijalnu konkurenciju, u Zagrebu često smjenjuj ili drži mediokritete. Tijekom apsolutne vlasti HDZ-a devedesetih, na čelu Zagreba nijedan njihov gradonačelnik nije potrajao dulje od tri godine, niti su stvorili jaku gradsku organizaciju, pa su na kraju morali panično održavati vlast onom blamažom od “zagrebačkog slučaja”, a onda im se, nakon 2000., dogodio Milan Bandić. Kada je Bandić čvrsto zauzeo gradsku partiju, a onda i grad, strukturno neizbježan sukob s partijskim vrhom odgodilo je samo privremeno Bandićevo povlačenje u drugi plan nakon afere s vožnjom u pijanom stanju i bježanja policiji. Ali je, nakon njegova povratka u sedlo, taj stari sukob izbio s Milanovićem i doveo do raskola od kojeg se SDP u Zagrebu još nije oporavio.
U međuvremenu se HDZ-ova politika držanja tulavog gradskog HDZ-a nastavila i pod Sanaderom, i pod Kosor i pod Karamarkom. Svatko tko bi pokazao makar i minimalne znakove neovisnosti i inicijative, bio bi brzo uklonjen. Ostaje dojam kako izvjesne strukture u gradskom HDZ-u već godinama imaju dogovor s Bandićem – mi ćemo ostati mali i bezopasni, a ti nam osiguraj dio kolača. Jer kako objasniti da je kandidatkinja HDZ-a, stranke koja je kratko nakon toga u državi došla na vlast, u Zagrebu na prošlim izborima dobila 5,4% glasova? Uz dužno poštovanje, je li moguće da HDZ u glavnom gradu nije mogao isprofilirati jačeg kandidata? I je li stari obrazac “deala” s Bandićevom strukturom toliko jak da će sada ponoviti istu igru? No, već tradicionalno zagrebačko brukanje postaje opasno za HDZ na nacionalnoj razini. U situaciji u kojoj SDP i dalje slabi, a ekonomija raste, ako ne bude većih iznenađenja, Plenkoviću osvajanje sljedećeg mandata ne bi trebao biti veliki problem. Ali novim sramotnim porazom u Zagrebu, pogotovo ako i Pernar dobije više, Plenković navlači bruku i na sebe i pokazuje slabost koja HDZ-u može otežati sljedeće parlamentarne izbore. Ako se Plenković želio “demokratski” riješiti sadašnje strukture u gradskom HDZ-u, mogao ih je na vrijeme pustiti da izađu s kandidatom, npr. s Mikulićem, i (ne)slavno propadnu, a onda ih smijeniti i graditi stranku u gradu na čvršćem temelju za sljedeće izbore. Ili je, u protivnom, trebao na vrijeme nametnuti dobrog kandidata, kojeg je već od jeseni trebalo pomalo medijski “uparkiravati” i gurati.
Sada su mu obje solucije rizične. Jer ako Plenković i izvuče neku javnosti manje poznatu, pristojnu osobu, vremena je premalo i predugo je HDZ gubitnik u gradu, pa bi i u opciji časnog poraza takve osobe stara struktura gradskog HDZ-a mogla cinično reći – da je bio naš kandidat, pobijedio bi. A opet, ako sada pusti njihova, riskira rezultat čak i niži od prošlog od 5,4% što bi se štetno odrazilo na stranku i na nacionalnoj razini. Varijanta da otvoreno podrže Bandića politička je katastrofa, tako da, ako ubrzo ne izvuče nekog asa iz rukava, Plenkovića u Zagrebu, kako god okrene, očekuje debakl. SDP je u jednako lošoj poziciji. Bilo bi logično da Bernardić izađe na megdan svom političkom tati Bandiću, ali mu je to, sada kada je predsjednik stranke, prerizično. Pa se i SDP-ovci dovijaju puštajući povremeno u medije i spinove, od Borisa Jokića kao zajedničkog kandidata lijevog centra, što se pretvorilo u internu šalu na setu emisije Peti dan, pa do podrške Anki Mrak Taritaš, što je za SDP dugoročno pogubna opcija. Zašto bi dali potporu kandidatu četiri puta manje partnerske stranke i time priznali da nemaju svog kandidata? Što bi time rekli o sebi i svojim kadrovima?
Nepoderivi Bandić tako opet ustaje sve ošamućeniji i dezorijentiraniji kao Rocky Balboa i ide prema novoj pobjedi pri čemu ne bira sredstva. Sada smanjuje cijenu tramvajske karte, oprašta prvo švercanje i krivo parkiranje, dijelit će šakom i kapom i podilaziti svojim potencijalnim biračima u svemu, osim što neće dirnuti u maršala Tita, ni pod cijenu vlasti, čime ipak pokazuje izvjesnu principijelnost. U vanjskom promatraču neobjašnjivoj konstelaciji snaga on je, unatoč svemu, opet veliki favorit. Mit Bandića kao nepobjediva populista koji najbolje utjelovljuje duh grada potkopava jedna činjenica. On nikada nije imao jakog protukandidata. HDZ je u Zagrebu od devedesetih pridavljen i nije mu nikada suprotstavio neku jaku figuru. SDP mu je, na prošlim izborima, prvim nakon raskola, kao protukandidata isturio Rajka Ostojića, za kojeg sam tada napisao da Bandiću ni majka boljeg suparnika ne bi odabrala, a izbore ranije, unatoč nevoljkoj potpori neposredno prije raskola s Milanovićem, glavni protukandidat bio mu je jednako atraktivni Kregar. Koliko na političku bijedu zagrebačkog HDZ-a i SDP-a utječu podzemne veze njihovih gradskih organizacija s Bandićevom mrežom, a koliko problematični odnosi sa stranačkim vrhom – tj. nevoljkost čelnika HDZ-a da dopuste da se stvori jaka neovisna gradska organizacija te, u slučaju SDP-a, najprije Milanovićeva nesklonost Bernardiću nakon raskola s Bandićem, a danas Bernardićev strah od poraza, nije do kraja razvidno. SDP će u Zagrebu izvjesno opet ostati oporba.
Izgubit će mjesto gradonačelnika Splita pa im kao vječna, ali slaba utjeha ostaje jedino Rijeka, koja će tijekom sljedećeg mandata nove-stare lokalne vlasti definitivno preteći Moskvu s najdužom neprekinutom vlašću komunističke partije. Naime, od 1945., dakle već 72 godine, u Rijeci je kontinuirano na vlasti ista komunistička struktura. Bizaran je taj izostanak bilo kakve političke dinamike. Ni da barem jednom isprobaju neku drugu opciju, lokalnu, liberalnu, zelenu… ma kakvi! Novinar Denis Kuljiš dobro je primijetio da bi u Rijeci i Lenjinova mumija pobijedila na lokalnim izborima, pa ne čudi da će ih opet dobiti i nešto politički svježiji i suvremeniji Obersnel. Za razliku od Rijeke, u kojoj je sve predvidljivo, i potpuno nepredvidljiva Splita, koji je do sada isprobao sve opcije, u Osijeku nije jasno tko je doista na vlasti. Ivica Vrkić favorit je za osvajanje drugog mandata, ali čiji je on doista kandidat apsolutno je nejasno, kao i tko je tamo trenutačno s kim u neformalnoj koaliciji i protiv koga. Most je u Zagrebu također pogriješio jer nije na vrijeme profilirao svog kandidata ili našao partnera. Ne možeš glumiti ozbiljan faktor u Vladi, a da u glavnom gradu nemaš kandidata ili da ti on na koncu dobije ispod 2%.
Izgleda da su previše fokusirani na za njih ključnu borbu u Metkoviću i Omišu jer, kada bi izgubili tamo odakle su počeli, to bi bio početak kraja Mosta, no ako dobiju, to nije samo puka lokalna pobjeda, nego i potvrda da su na dobrom putu što će im donijeti poene i na nacionalnoj razini. Iz perspektive pokazivanja tendencije za buduće parlamentarne izbore, koji su, istina, još jako daleko, najzanimljiviji će biti zagrebački sraz HDZ-a i SDP-a, kao borba patuljaka čiji će se kandidati za gradonačelnika boriti za treće i četvrto, ako ne i za četvrto i peto mjesto, u slučaju da se Pernar baš potrudi u kampanji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
