Izbori donose prevagu u Saboru. Sabor donosi zakone, a ljudi u našoj Domovini po tim zakonima žive. Ti zakoni mogu biti usmjereni na dobro, a mogu biti na zlo. Zato je važno koga ćemo izabrati – po kakvim zakonima ćemo živjeti. Što o izborima piše Marin Miletić na rijecanin.com prenosimo u cijelosti:
Nekako mi se čini, da rulja uvijek radije bira barabu nego li Isusa. Baraba ne propitkuje, baraba ne postavlja zahtjeve, baraba ništa ne traži, ali ništa i ne daje. Baraba je predstavnik obmana i laži, prolaznosti i propasti. S druge pak strane Isus talasa. Talasa toliko jako da njegova pojava, riječ, djelovanje uzrokuje situacije: ili – ili.
Oprostite mi. Ja vam spadam u onu skupinu građana ove zemlje koja živi svoju vjeru. To su vam ljudi koji nedjeljom idu s obitelji na misu. Da prostite, u crkvu uđem čak nerijetko i svaki dan, ono, kako proći pored otvorenih vrata crkve, a ne doći pozdraviti Prijatelja koji tamo u tabernakulu strpljivo prebiva u svojoj Stvarnoj Prisutnosti. Kada stignem, volim i preko tjedna otići na misu. Tako volim kada me pere milošću svoje ljubavi kroz sakrament ispovijedi. O, koje li radosti. Volim tog Isusa koji je toliko toga učinio za mene, moju obitelj, moje skaute, moj grad i voljenu mi Domovinu. Volim s njim biti prijatelj i volim da je i on meni Prijatelj.
Ja vam spadam među one građane našeg društva koji se stvarno trude živjeti onako kako jezikom pričamo da bi kršćani trebali živjeti. Nije to baš jednostavno uvijek, ali što ćete, naime nikada nisam volio jednostavne stvari. Naprosto ti široki putevi, putevi tapšanja i hvale, putevi ljudske dimenzije uspjeha nikada me nisu opčinjavali. Jerbo, kako ja da budem na vrhu časti i slave, ako je moj Učitelj baš zato jer je ustrajao u istini i pravdi završio na drvetu križa. Zato i u 36. godini živim za izazove. U svim područjima života. Zato treniram kao pas dva puta dnevno, da bih mogao jurcati za bekovima protivničke ekipe mlađima od mene katkada i dvadeset godina. Zato se trudim tjedno pročitati knjigu. Zato mi je obitelj sve. Zato stalno izmišljam novine za svoje skaute. Zato pazim na ishranu. Zato se tjedno ispovijedam. Zato sanjam. I ostvarujem snove.
Nekako mi se čini, da rulja uvijek radije bira barabu nego li Isusa. Baraba ne propitkuje, baraba ne postavlja zahtjeve, baraba ništa ne traži, ali ništa i ne daje. Baraba je predstavnik obmana i laži, prolaznosti i propasti. S druge pak strane Isus talasa. Talasa toliko jako da njegova pojava, riječ, djelovanje uzrokuje situacije: ili – ili. Ili shvatiš da je on Mesija, Sin Božji, Spasitelj svijeta i Otkupitelj čovjeka i kreneš ga slijediti ili te On i njegov nauk silno živcira, uznemiruje, čini te nesigurnim, toliko nesigurnim u danas i u svoje sutra da ga ti radije odlučuješ zanijekati nego dopustiti da On tebe promijeni.
Dolaze izbori. Nacionalni, jelte. Osobno razlikujem te “velike”, od onih “malih”, lokalnih izbora. Kada odlučujem lokalno razmišljam o kvaliteti osoba koje bi htjele voditi moje malo mjesto, moj grad Kastav. Pa gledam kompetenciju, druge kvalitete, spremnost na suradnju… promatram i one druge, oporbu. Razmišljam i analiziram tko će od njih dvoje prije sagraditi novu cestu, odvod i kanalizaciju, tko će se pobrinuti bolje za rasvjetu u mojoj ulici, tko ima sposobnosti i odvažnosti moj kraj učiniti ljepšim i kvalitetnijim mjestom za život. To su važne stavke, ali one su lokalne stavke. Katkada svoje povjerenje darujem nekome tko ne dijeli moje svijetonazorske poglede, ali znam da je pošten i stručan čovjek i da neće krasti, da živi za svoj kraj. Mirne savjesti, mogu tada glasati za njega.
No, nacionalni, veliki izbori su nešto sasvim drugačije. Mijenja se smjer kojim moja zemlja putuje. Donosi se niz ideoloških odluka. Postavlja se koncept odgoja mladih. Stavlja se u neki kontekst čovjek od trenutka začeća, pa do načina smrti (umjetna oplodnja, eutanazija). Projektima se društvo usmjerava u liberalni i(li) lijevi koncept poimanja sustava, ili pak u onu drugu stranu ili možda priklanja se nekome tko drži do kršćanskih vrednota. Veliki izbori donose prevagu u Saboru, a Sabor u našem sustavu donosi zakone, a ljudi u našoj Domovini po tim zakonima žive. Ti zakoni mogu biti usmjereni na dobro, a mogu biti na zlo.
Pozorno sam pratio sve što se događa proteklih tjedana, mjeseci, godina. Ne mogu zaboraviti da mnogi koji su imali svetu priliku napraviti od naše Domovine zemlju radosti, učinili su je zemljom tuge, jaza između bogatih i siromašnih, napose radi vlastite pohlepe i gramzivosti želje sebe namiriti, svoje uhljebiti, svojima omogućiti lagodni život. To su radili u tajnosti, a u javnosti su pričali bajke o domoljublju i predanosti. Jako su me učinili nesretnim. Mnogo puta i na više načina. Sami su pokazali da im nije stalo do glasa pojedinca, do izvorne demokracije, do obitelji i braka. Iako i u toj stranci ima jako mnogo dobrih i kvalitetnih ljudi, stvarno držim da je i ona potrebna nutarnje, duhovne katarze. Kako bi otpali svi oni kojima je na pameti samo vlastiti probitak, ali i svi oni koji stvarno u privatnom životu ne žive dostojno vjere kojom se vole, u predizborno vrijeme, tako hvalisati.
Drugi pak, u dimenziji nacionalnih stranaka ne mogu dobiti moje povjerenje. Ja imam i tamo mnogo prijatelja, neke jako volim. Tako bi moj Učitelj htio. Ali, ne mogu protiv sebe i protiv onoga koji me želi ostati vjernim svojem identitetu. Kako povjerenje dati u ruke onima koji brak i obitelj ne vide očima kako ih vidi moj Učitelj? Kako povjerenje dati onima koji život od začeća do naravne smrti ne vide kako ih vidi moj Spasitelj? Kako podržati nekoga tko amoral zove slobodom, grijeh gleda kao dobro, a dobro naziva grijehom? Kako zaokružiti nekoga čije srce još gori iznutra radošću i sjetom na vrijeme tame i užasa onih dana zlikovačke Jugoslavije? Kako podržati nekoga tko je naturio ideologiju relativizma djeci i mladima iako su roditelji jasno bili protiv toga?
Isus kaže da nema ništa skriveno što ostat će u tajnosti. Dobro je stoga da su se razotkrili i neki koji su preko Mosta htjeli do fotelja. Zanimljivo je bilo slušati ih kako su im ideje ustvari lijeve i kako im smeta, na primjer vjeronauk u školi. Moram priznati, dosta sam se u njima razočarao. Isto tako, držim kako političar mora biti odvažan i ne libiti se reći svoje stavove. Petrov je izabrao strategiju ne talasanja, želeći se svidjeti i razočaranim biračima ljevice, no iako će biti iznenađenje ovih izbora, dugoročno će tek postati još jedno razočaranje. Osobno, možda je i dobar čovjek taj Božo. No, očigledno čim je krenuo u sklapanje saveza s mnogim drugima, upravo ti, mnogi drugi su tu prepoznali trenutak njihove mogućnosti osvajanja političkih stolica. Pa su odjednom isplivali na površinu ljudi koji ne podnose vjeru, vjeronauk, koji vole zlikovca Tita, koji tuku pare prateći Zvezdu po gostovanjima. Zanimljivo. Svakako niz razloga radi kojih su moju prvotnu simpatiju u potpunosti izgubili. Ja volim uvijek reći svojim gimnazijalcima: oni koji se žele svidjeti svakome dovode se u opasnost svidjeti se nikome. Mostovci su pak toliko željeli svidjeti se svakome da su kompromitirali temeljno: bazu. Kuća bez temelja se dovodi u opasnost rušenja od svakog iole jačeg vjetra. Isus je to rekao. Tako će i biti. Prije, ili mrvicu kasnije.
Prihvaćam da postoje i katolici koji drugačije misle. Prihvaćam da ima dobrih katolika i u onoj velikoj koaliciji. Prihvaćam da njihova razmišljanja, malenih koji su otišli s velikima, mogu imati određenih temelja i logičnosti. Prihvaćam da ima dobrih i poštenih ljudi i u ovoj drugoj, lijevoj koaliciji i svim drugim manjim strankama te vrste. Nemam s tim nikakvih teškoća.
No, ja sam vam ipak katolik. One lude vrste. Potpunog predanja. I k tomu još i Riječanin. Spoj svega navedenoga je Bog oblikovao u meni da nikada ne idem linijom kojom idu drugi. Znate ono, sami protiv svih. Izdao bih sebe i svoju čast kada bih zaokružio nekoga jer će većina zaokružiti baš te. Zgazio bih sam sebe čizmom u blatu vlastita pada kada bih pristao na ignoriranje ideala koji me nose, koje dišem, koji mi daju smisao. Ne znam shvaćate li. Ja sam spreman radi svojih ideala, radi istine, na sve. Na svaku žrtvu. Čak i onu najveću, dao bih vlastiti život, radije nego izgubio – sebe.
Onaj osjećaj, kada dan nakon izbora nakon jutarnje higijene pogledaš se u ogledalo i sa sjajem u očima znaš: sačuvao sam obraz, sačuvao sam čast, sačuvao sam sebe, a tako sam sačuvao Učitelja u sebi… to ne može nikakav novac ovoga svijeta namiriti. To ne može niti jedna čast i slava ovog svijeta nadomjestiti.
Volim Isusa. Volim obitelj. Volim svoju Domovinu. Volim nauk Crkve i želim i tu svjedočiti ono što svakodnevno živim. Ja neću kalkulirati kao neki i gledati kome bih se mogao zamjeriti. Samo nezreli ljudi i duboko isfrustrirani pojedinci bi mlatili toljagom one s druge strane. Ja pak želim svjedočiti. Zato moj glas ide za projekt U ime obitelji. Iako nisu savršeni, to je jedina opcija čiji program odgovara meni kao katoliku.
Neka nam se Gospodin smiluje. Svima.
