Nikola Štedul rijetki je emigrant koji je preživio UDBA-in atentat koji je na njega 1988. u Škotskoj izvršio Vinko Sindičić. U to vrijeme predsjedavao je hrvatskim državotvornim pokretom, a njegovo je ubojstvo naručila hrvatska UDBA po nalogu centralnog komiteta Jugoslavije. Sindičić je u njega ispalio 6 metaka, ali je zahvaljujući intervenciji medicinskog osoblja uspio preživjeti. Atentat se dogodio na 10 obljetnicu ubojstva njegova suradnika Brune Bušića. Sindičić je sve ovo prvi put javno priznao na suđenju Perkoviću i Mustaču u Münchenu i rekao da iza pokušaja ubojstva Nikole Štedula stoji Josip Perković i da je upravo on bio glavni organizator atentata.
O ovoj temi još jednom je progovorio u emisiji Bujica.
O Sindičićevom priznanju
“Ovo je prvi puta da Sindičić prihvaća kombinaciju da je atentatora u Škotsku poslao Perković, no on niti sada nije priznao da se radi upravo o njemu, da je on bio taj koji je išao mene ubiti. Ali ipak, prvi puta je sada u Münchenu izravno povezao Josipa Perkovića s atentatom. Istragu oko svega radio sam i osobno te došao do zaključka još 1994. da je iza svega Perković. On je Sindičića poslao u Edinburgh s nalogom da me ubije”.
O atentatu
“Sindičića se jako dobro sjećam. Vidio sam ga kad sam prišao automobilu… Sagnuo sam se da vidim što čovjek želi, mislio sam da se izgubio u prometu i da me hoće pitati gdje je, u kojoj ulici… Ispalio je dva hica u mene… Iz prigušivača… Sjećam se da je dva puta bljesnulo, a nakon toga sam pao i izgubio svijest na pola minute… Više nisam mogao vidjeti što se događa… Ubrzo sam opet došao k sebi i on je nastavio pucati dok sam ležao na podu, ispraznio je cijeli okvir!”.
“Jugoslavija je tada igrala sa Škotskom. Željko Ražnatović Arkan je, navodno, bio među jugoslavenskim navijačima. On i još jedna osoba bili su identificirani od strane škotske policije kao sumnjivi i odmah su vraćeni u Beograd. Nisu niti smjeli sići u Glasgowu s aviona. Osobno nemam konkretne podatke o tome, ali pričalo se da me on trebao ubiti. Sindičić ih je u Kirkcaldyju trebao sačekati i predati im oružje te informacije o mom kretanju, s obzirom da je on već pet dana izviđao područje oko moje kuće. Plan im se izjalovio jer su Arkan i njegov suradnik vraćeni u Beograd. Kasnije sam saznao da je Perković rekao Sindičiću kako se plan obustavlja i neka se vrati doma. No, Sindičić je to odbio i išao je atentat izvršiti sam… Tako da u mene nisu pucali 17. listopada – na desetu obljetnicu atentata na Bušića – kako su planirali, nego 20. listopada, tri dana kasnije”.
O susretu s Perkovićem nakon povratka u Zagreb
“Sreo sam Gojka Šuška na Jelačić placu i rekao mu da se stavljam na raspolaganje u obrani Hrvatske. Odmah me odveo kod Tuđmana, a predsjednik me poslao kod Perkovića! Negodovao sam, jer sam znao da on stoji iza progona hrvatskih političkih emigranata, čak i nekih atentata. Tada još nisam znao da je upravo on stajao i iza pokušaja moga ubojstva. Ipak, Hrvatska je bila izložena agresiji i razgovarao sam s njim, iako mu ništa nisam vjerovao. Znao sam, na primjer, da je upravo on poslao ubojice na Goretu i Bilandžića… Rekao sam Tuđmanu da nemam nikakvog povjerenja u Perkovića i da ne mogu s njime raditi… Tuđman mi je rekao da ćemo o tome kasnije, kada završi rat. Činilo mi se kao da ni njemu to nije bilo po volji… Kasnije sam pozvao Perkovića u jedan kafić i pitao ga sasvim izravno da mi kaže je li on bio taj koji je organizirao pokušaj moga ubojstva. Ja sam to znao sa drugih strana… No, on mi je lagao u lice i rekao: „Ni govora, ja nemam veze s time!“
O problemima nakon povratka u Hrvatsku
“Dvije godine nakon povratka u Domovinu zatražio sam od MUP-a državljanstvo za suprugu. Ona je na to imala pravo jer se udala za Hrvata, no Ivan Jarnjak je napisao pismo u kojem je naveo da ona nema uviete i nije dao da dobije državljanstvo! Jarnjak je bio prijatelj s Franjom Vugrinecom i to je ta veza… Kasnije sam sve dao u medije, pa me u MUP na razgovor pozvao Jarnjakov pomoćnik Brezak i negodovao zbog toga što sam išao u novine s cijelom pričom. Supruzi su na kraju ipak dali državljanstvo i rekli da me nisu mogli naći dvije godine i da je zato sve tako dugo trajalo! Slično je bilo i sa mojim kćerima. Visoko obrazovane, sa znanjem jezika i škotskim diplomama došle su u Hrvatsku u vrijeme rata, no nisu mogle dobiti nikakav posao. Jedna se odmah vratila, a druga je još neko vrijeme nešto pokušavala, no ni za nju nije bilo mjesta u Hrvatskoj! Ali zato ima za sina osobe koja je naručila moje ubojstvo. Perkovićev sin Saša radio je u Uredu bivšeg predsjednika kao jedan od ključnih savjetnika. I ostala djeca udbaša su na važnim funkcijama i dobivaju poslove u raznim firmama, a naša su djeca rasuta po svijetu. Davno sam shvatio da u Hrvatskoj uopće nije napravljen prelazak iz komunističkog sustava u demokratski.”
O problemima sa Žarkom Puhovskim
“Predao sam svu potrebnu dokumentaciju, diplome i prijevod sudskog tumača na Filozofski fakultet u Zagrebu. Predsjednik komisije za nostrifikacije je bio Žarko Puhovski. Napisali su rješenje o nostrifikaciji po stupnju profesora filozofije, iako sam iz škotske imao papir da sam magistar. Puhovski mi to nije htio priznati uz obrazloženje da „nisam imao magistarski rad s deset tisuća riječi“. Ali, po škotskom zakonu imao sam pravo na izbor – ili magistarski rad ili položen ispit za magisterij, što je bilo puno teže. Ja sam imao taj teži ispit, no u Zagrebu mi to nisu htjeli priznati. Oni priznaju kad netko prepiše, a ne kad ima široko znanje! Puhovski mi je radio problem, zato što nisam pripadao tom jugoslavenskom, komunističkom klanu. Udba je ubijala hrvatske intelektualce, a jugo-profesori nisu nam htjeli priznati status koji smo imali na Zapadu.”
O hrvatskom pravosuđu
“Više puta sam razgovarao s ljudima u Državnom odvjetništvu da pokrenu u ime države postupak protiv Perkovića. To je ipak državna stvar. No, od devedesetih se to otezalo… Prvo su godine 1994. dečki iz SIS-a pokrenuli postupak protiv Perkovića, no i njihova prijava je bila glatko odbijena – jer kao „nije bilo dovoljno dokaza“! Nakon pet godina, 1999. sam poslao svoju tužbu u Državno odvjetništvo. Na odgovor sam čekao deset godina! Nakon toga sam izašao u javnost i onda su mi napokon odgovorili da očito nisam informiran o negativnom ishodu prve tužbe iz 1994. godine! Dali su mi „pravo“ da ponovo pokrenem tužbu protiv Perkovića, iako su istekli svi rokovi, samo zato da se s njome stvari zakompliciraju i da to bude razlog da ga se ne izruči Njemačkoj. Ja sam to shvatio pa nisam pokretao više ništa – ipak je bolje da ga sude Nijemci! Ovdje bi to trajalo još 10 godina i na kraju bi opet rekli da nema nikakvih dokaza, kao i u slučaju Brune Bušića.”
“Hrvatsko pravosuđe nije mi dalo niti najmanji razlog da mu vjerujem. Niti za milimetar! Kada sam tužio Sindičića za odštetu još 1994. godine, relativno sam brzo dobio spor. Za šest metaka sam dobio odštetu od 300.000 kuna! To je onda išlo na Vrhovni sud, koji je sve potvrdio. Godine 2002. je odlučeno da se napravi ovrha nad Sindičićevim imanjem u Rijeci. Ovrha nije realizirana do danas! To traje već 17 godine, a postupak 22 godine!”
O povezanosti presude i izbora
“Za Milanovića bi bilo jako porazno da presuda Perkoviću i Mustaču dođe prije izbora, zato je Anto Nobilo odjednom nagovorio Perkovića da ipak iznese obranu, na taj način samo odugovlače. Bude li presuda osuđujuća to će jako štetiti socijalističkoj partiji – SDP-u”.
Cijelu emisiju pogledajte ovdje:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
