Da danas, nakon stoljetnog usađivanja balkanske političko-kulturne matrice u hrvatski mentalitet, moram odgovoriti što se od tog naslijeđa najdublje ukorijenilo, odgovor bi bio: prijezir prema Zapadu.
Taj prijezir koji u sebi sadrži neprijateljstvo prema pravnoj uređenosti, prema sustavu i strukturiranom djelovanju, prema jasnim mjerilima efikasnosti i uspješnosti, nije prisutan samo kod hrvatskih lijevih jugonostalgičara ili desnih hrvatskih ultrasuverenista. I u onoj deklarativno prozapadnoj političkoj središnjici uobičajeno je SAD smatrati neprijateljem br. 1, nečim najgorim što se svijetu dogodilo. Osim kad treba zvati upomoć (političku pa i vojnu), kad treba slati djecu na najbolja sveučilišta ili kad se za sebe traži ono mjesto na svijetu koje otvara najveće mogućnosti za uspjeh temeljen na rezultatima vlastita rada. Tada je SAD sasvim O.K.
Što će nam škole?
Na top-listi prezrenih slijedi Bruxelles, kao simbol EU-a. Pa je i u političkoj središnjici normalno sprdati se s bruxelleskim činovnicima (kolokvijalno „ćato“), bruxelleskim salonskim političarima, kao sinonimima za neefikasnost i bavljenje suvišnim procedurama. Nasuprot njima su odlučni domaći politički alfa-mužjaci, koji odlučuju s lakoćom, bez procedure, bez forme i po mogućnosti bez škole.
Izuzetak je dakako kad treba tražiti novac ili posao. E, onda je Bruxelles sasvim O.K. Uostalom, podrazumijeva se da su oni tu zato da nam daju novac. Ljute nas samo te bruxelleske procedure za njihovo dobivanje i nadzor nad trošenjem.
Pitanje je otkud tolika netrpeljivost prema zapadnim obrascima politike i upravljanja u Hrvatskoj, četvrt stoljeća nakon uvođenja višestranačja i državnog osamostaljenja? Fenomen je to zanimljiviji ima li se na umu da je osamostaljenje države sadržavalo i njezin povratak u zapadni političko-kulturni krug, da je Hrvatska odmah htjela u EU, da je to bio jedan od prioriteta koji je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman naveo u svome programatskom govoru pred Saborom 30. svibnja 1990.
A danas, kada je Hrvatska članica EU-a, kad s Andrejem Plenkovićem i njegovom ekipom prvi put dobiva političko vodstvo koje se formiralo (i) u bruxelleskom političkom miljeu EU-a, biti „bruxelleski“ političar u političkom žargonu je sve donedavno značilo gotovo porugu.
Dio nerazumijevanja i pogrešnih očekivanja između političkog Zagreba i političkog Bruxellesa svakako leži i u nekim epizodama iz novije povijesti, počevši već od one prve epizode: Domovinskog rata i državnog osamostaljenja.
Hrvatska je tada doživjela svoje prvo razočaranje u djelovanje EU-a (tada je to još bila EZ): sporost u odlučivanju, nepostojanje jedinstvene politike, slanje europske promatračke misije (kolokvijalno i posprdno – „sladoledari“) umjesto čvrste politike odvraćanja agresora uz realnu vojnu prijetnju, međunarodno priznanje EU-a tek nakon što je Miloševićeva Srbija preko UN-a osigurala nadzor nad okupiranim područjima, uz vrlo realnu opasnost trajne ciprizacije Hrvatske…
Uistinu je točno da bez hrvatske odlučnosti, sposobnosti za improvizaciju i kreativnost, bez onih alfi koji su iz nemoguće situacije dobili rat, ne bi nastala država.
Putinove vježbe
No, postoji i druga strana priče: bez međunarodnog priznanja tog proračunatog i neodlučnog EU-a, koje je zapravo Hrvatskoj dalo međunarodnu državnu legitimaciju, Hrvatska ne bi uspjela dugoročno opstati kao država. Posljedično, u tom se slučaju Putinove srpsko-ruske vojne vježbe danas vjerojatno ne bi održavale s lijeve strane Dunava, već bi to vjerojatno bile rusko-jugoslavenske vježbe s lijeve strane Sutle.
Hrvatska se državna uprava danas vjerojatno ne bi mučila s napornim i bezličnim bruxelleskim procedurama, prikupljanjem kilograma dokumenata za projekte iz fondova, sporim i duboko kompromisnim procesom odlučivanja, s nepostojanjem jasnog vodstva. Bilo bi sve jasno i personificirano kao u Putinovoj Moskvi ili u Vučićevoj Srbiji, odluke brze, procedure suvišne, s vladajućim mafijom umjesto vladajuće birokracije i sve većim siromaštvom stanovništva.
Nije da se ti orijentalni mehanizmi upravljanja državom nalik ruskom ili srpskom modelu u nas nisu održali. Naprotiv.
Upravo iz njihove ukorijenjenosti proizlazi glavnina hrvatskog prijezira prema bruxelleskim činovnicima i salonskim političarima. Jer, budimo realni, ne usađuje se sustavno prijezir prema bruxelleskoj birokraciji u hrvatsko javno mnijenje zato što su politički Hrvati nezadovoljni efikasnošću europske politike prema Ukrajini, Islamskoj državi, prema energetskim politikama EU-a ili politikama prema digitalnoj ekonomiji. I natprosječno informiran politički Hrvat o tim politikama uglavnom ne zna ništa, niti ga to zanima.
Ono što je hrvatskom političkom establishmentu i pridruženim interesnim lobijima najmrskije kod bruxelleske birokracije jest to što se uz nju teže potkrada državni proračun, taj glavni izvor moći i privilegija u državama u kojima dominiraju orijentalni modeli upravljanja.
Naravno da se krade posvuda i da korupcije ima posvuda. Ali ta bruxelleska birokracija ima ugrađene mehanizme nadzora. Pa su tako vrlo brzo naučili kako varaju stare političke strukture iz novih država članica, doktorirali korupciju vezanu uz stare prosovjetske lobije na Bugarskoj, Rumunjskoj…
Posrnuli političari
U Hrvatskoj je prvi na bruxelleskoj birokraciji politički posrnuo bivši ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Sljedeće epizode s novim likovima se očekuju…
Uspješnost Plenkovićeve Vlade ovisit će zato umnogome o tome u kojoj će mjeri bruxelleske modele upravljanja uspjeti prenijeti u Hrvatsku, postaviti upravljanje državom kao uređeni sustav i afirmirati pravnu državu. Naizgled, imajući u vidu naslijeđenu strukturu i običaje, to izgleda kao nemoguća misija. Ali mali pogled unatrag, od preuzimanja HDZ-a i početka izborne kampanje do današnjeg formiranja nove Vlade, pokazuje u kojoj su mjeri ti bruxelleski modeli političkog upravljanja superiorni onim orijentalnim, samo ako dobiju pravu priliku za primjenu.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
