Kada je projekt Boris Jokić odlukom saborskog Odbora za obrazovanje izgubio monopol nad dizajniranjem budućeg hrvatskog obrazovnog sustava, uslijedio je projekt Boris Jokić br. 2. Razbarušeni, otkačeni znanstvenik na biciklu, koji je do jučer bio hodajuća budućnost hrvatskog sustava obrazovanja, alfa i omega cjelovite kurikularne reforme, u jednom se danu preobrazio i pokazao svoje novo lice. Obrijao je bradu, skinuo osmijeh s lica te jezikom i stilom najrigidnijeg boljševika počeo prozivati politiku da ruši njegovu reformu, tražiti razrješenje od nadležnog ministra, postavljati mu ultimativne rokove…, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Što je razlog tolikom bijesu? Projekt Boris Jokić nije mogao prihvatiti odluku saborskog Odbora za obrazovanje da se “njegova” Ekspertna radna skupina kurikularne reforme ojača s desetak novih eksperata. Jer, kada se posluša drugo stručno mišljenje i kada se izravno sučele stručni argumenti, onda se Jokićev kurikul raspada kao obična partijska podvala temeljitog uništavanja nacionalnog identiteta kroz sustav obrazovanja.
Dijagnoza profesora Slobodana Prosperova Novaka da je “postalo stidno govoriti o nacionalnim sadržajima” najefektnije izražava bit projekta koji je Jokić imao ugraditi u sustav obrazovanja. Podvala je u ovoj fazi spriječena.
No, bitno je raspoznati korijene i načine na koje je Hrvatska kao država koja je u ratu obranila svoje pravo na samostalnost – koja je kroz stoljeća tuđinskih vlasti i desetljeća autoritarnih i totalitarnih režima uspijevala očuvati svoj nacionalni identitet, ponajprije kroz jezik i kulturu – došla u poziciju da je “stidno govoriti o nacionalnim sadržajima”. Ili, da posudim još jednu opservaciju dr. Prosperova Novaka, da “u Europi nema nijedne zemlje koja bi toliko podcjenjivala svoj identitet u jeziku i književnosti“.
Jokićevu kurikulu prethodio je sustavan rad na rastakanju nacionalnog identiteta. Za pretvorbu oslobodilačkog rata za samostalnu, demokratsku državu u građanski rat i statističku zbirku zločina, uz prigodničarsku jugo-interpretaciju, bila je zadužena Documenta, personificirana u bivšoj aktivistici jugoslavenske komunističke omladine Vesni Teršelić, koja se preko noći prometnula u veliku zaštitnicu ljudskih prava.
Počeli su kao protuteža tadašnjoj, za demokratske procedure uistinu prilično kratkovidnoj vladavini HDZ-a. Nastavili su i razvijali se kao suradnici haaškog tužiteljstva s ambicijom da postanu službeni tumači tzv. regionalne povijesti, preko čudnovate aktivističke organizacije, bez ikakvih kompetencija za tumačenje povijesti, zvane REKOM.
Sukladno njihovu dosadašnjem javno pokazanom radu, sasvim je izvjesno da bi ta povijest izgledala kao da je piše licencirani povjesničar Komunističke partije Jugoslavije. Njihovu ambiciju službenog tumača novije hrvatske povijesti, dokumentima usprkos, zdušno su prihvatili bivši predsjednik Ivo Josipović, bivša Milanovićeva vlada, osobito ministrica Vesna Pusić. Za kukuriku vlasti njihovi su ljudi instalirani u državni sustav: od Memorijalnog centra Domovinskog rata i Memorijalnog muzeja u Vukovaru, do sudjelovanja u obrazovanju iz povijesti. U međuvremenu, proizvedeni su i medijski promovirani prigodni povjesničari za dolazeće partijske zadatke, razni markovine, klasići…..
Inicijalna ćelija za rastakanje i ismijavanje nacionalnog kulturnog identiteta okupljena je mnogo ranije, najprije oko nekadašnjeg Feral Tribunea, potom se širila na tzv. književnu skupinu “FAKovaca” uz obilnu medijsku promociju. Iz tih se “ćelija” razvijao “umjetnički” stil u kojemu temeljni uvjet za književnika nije biti pismen, već dovoljno snažno pljunuti po svemu što je simbol nacionalnog identiteta. Uz isti se uvjet moglo postati renomirani (i izdašno financirani) filmski ili kazališni autor, glazbeni umjetnik…
Usporedno s radom na proizvodnji umjetnika po staroj licenciji KPJ, proizveden je i tzv. regionalni kulturni prostor po uzoru na onaj prethodni jugoslavenski kulturni prostor, kojim su tajne službe bivše Jugoslavije forsiranjem kulturnjačkog bratstva i jedinstva nastojale zamaskirati politički raspad i države i (komunističkog) sustava. Istina, u međuvremenu je HDZ imao nekoliko vladajućih mandata. Ali oni su se nakon ostvarenja prvog dijela poznatoga nacionalnoga gesla o “hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu”, zabavljali realizacijom drugog dijela toga istoga gesla o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom (privatnom) džepu”. A zapravo nikad nisu razumjeli da se država ne može graditi bez hrvatske pameti u hrvatskoj glavi. I potpuno su zapustili obrazovanje i kulturu, prepustivši ih starim “profesionalcima”.
U tako pripremljenom kulturno-povijesnom regionalnom okolišu, za mandata kukuriku vlade izvršen je desant na ključnu utvrdu (o)čuvanja nacionalnog identiteta: na hrvatski jezik. Tek što su zasjeli na vlast, jurišnik nove revolucije, ondašnji ministar obrazovanja i sporta Željko Jovanović preko noći je ukinuo Vijeće za normu hrvatskog jezika, na čijem je čelu bio velikan hrvatskog jezikoslovlja akademik Radoslav Katičić, smijenio ravnateljicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunju Brozović-Rončević, i postavio novog ravnatelja Željka Jozića (kritičari su ga ismijavali kao ravnatelja bez ijedne napisane knjige) sa zadaćom da napiše novi, obvezujući hrvatski rječnik. Kako Partija kaže.
U međuvremenu je revolucionarni Jovanović unaprijed naložio nakladnicima školskih udžbenika da se tog još nenapisanog rječnika imaju pridržavati. Istodobno je s privremene obuke u inozemstvu uvezena i medijski izdašno promovirana nova partijska prvakinja jezikoslovlja, gđa Snježana Kordić, koja je kočijaški izvrijeđala sve hrvatske jezikoslovce kao nacionaliste, negirajući posebnost hrvatskog jezika.
Pred kraj mandata kukuriku vlade stekli su se preduvjeti za projekt Boris Jokić. Mladi znanstvenik, naizgled razbarušen, neobavezan i totalno friendly lik, bio je idealan da pod egidom uistinu potrebne reforme obrazovnog sustava institucionalizira sve te regionalno-revolucionarne stečevine, da ih pretvori u obrazovni standard. Da u hrvatskim školama propiše jugoslavensko obrazovanje na ideološko-političkim zasadama komunizma.
Podvala je razobličena na vrijeme. I ministar Šustar je ispravno pročitao namjere svoga pomoćnika Jokića da iznudi svoje razrješenje, a potom glumi političku žrtvu, nakon što nije uspio izvršiti partijski zadatak. Ministar ga je pozvao da ostane, da nastavi raditi na kurikularnoj reformi u stručno ojačanom i ideološki pluralnom timu. Ili da dade ostavku, priznajući da stručno i pluralno okruženje on ne podnosi. Jokićeva ostavka bi nakon svih razotkrivenih podvala bila čin pristojnosti.
Nakon što je razobličen u svojim strateškim namjerama, partijski projekt reforme obrazovanja zasad je zaustavljen. No, to još uvijek ne znači da će Hrvatska dobiti primjerenu kurikularnu reformu. Jer još uvijek nema dovoljno dokaza koji bi upućivali da je hrvatska politička elita, koja u krajnjoj instanci donosi odluku, uistinu shvatila da nema europske Hrvatske bez hrvatske pameti u hrvatskoj glavi. Bez obrazovanja i bez kulture.
