Nakon što prosječni čitatelj pročita neko od novinskih izvješća iz Hrvatske, koje objavljuju strane medijske kuće, zaključio bi kako se usred EU 2016.g, u zemlji koja vjerojatno više nema četiri milijuna stanovnika, razvija maligno fašističko društvo, zasnovano na nesnošljivosti i autoritativnoj državnoj vlasti koja se u svojim odlukama oslanja na mišljenje Crkve, koju prikazuju kao vladara iz sjene, instituciju koja podupire nacionalističke snage. A kao što je poznato još od vremena Josepha Goebbelsa, stotinu puta ponovljena laž postaje istina. Ova laž o Hrvatskoj ponovljena je puno više puta no što je preporučivao Goebbels.
Nevjerojatna je sličnost ovako intoniranih izvješća s onima koje je za potrebe nekadašnje Partije pripremala Služba državne sigurnosti, tajna komunistička policija, braneći na taj način jednoumlje, neslobodu i tadašnji nedemokratski politički poredak. Dobro se podsjetiti kako su mnogi centri moći do poslijednjeg trenutka pokušavali spasiti Jugoslaviju, ne brinući se niti za stanje ljudskih prava, medijskih sloboda ili pravosuđa. Dakle, onda kao i danas, nikada nije postojala jedinstvena međunarodna politika koja bi se istinski zalagala za spomenute vrijednosti. Primjer djelovanja Haaškog tribunala najbolja je potvrda spomenute tvrdnje. Tako je pozivanje na ljudska prava postao uobičajeni način pritiska na pojedine države, a time se proizvoljno i manipulativno djeluje prema trenutnim političkim interesima.
Tako se u ovdašnjem medijskom prostoru često govori o ugroženim ljudskim pravima žena kada se govori o pitanju pobačaja, iako to uopće nije pitanje temeljnih ljudskih prava. Pri tome se izbjegava spomenuti koliko je žena nezaštićena neoliberalnim zakonskim modelom koji omogućuje njezinu diskriminaciju zbog trudnoće, koliko se ženska radna snaga potplaćuje osobito u granama trgovine i turizma, koliko je žena na koncu u Saboru? A čak su i lijevi filozofi na zapadu davno ustvrdili kako u kapitalističkom društvu, odnos društvene moći i utjecaja, ili onoga što se naziva „društvena isključenost“ stoji u direktnoj vezi s financijskim prihodom i žene i muškarca.
Demografska katastrofa nije nam se slučajno dogodila
Nikada od kraja Drugog svjetskog rata broj živorođene djece u Hrvatskoj nije bio manji od četrdeset tisuća. Ne može se za teške godine poraća, opterećenih diktaturom, siromaštvom i gladi ustvrditi kako su bile lagodne, no djeca su se rađala, u to ratno vrijeme i kasnije moji roditelji, a poslije je i meni podaren život. Nitko me kao ni vas poštovani čitatelji nije pitao za mišljenje u svezi toga, a da i jest ne znam tko bi rekao: „ne želim život“. Stoga se postavlja jednostavno pitanje je li u ovdašnjem društvu od krucijalne važnosti promovirati čisti liberalizam koji zastupa nekoliko postotaka ovdašnjeg stanovništva ili zauzeti se pravo većine na normalan život, koji podrazumjeva i moći imati djecu? Ovakvom inverzijom mnoge od država koje na najrazličitije načine podupiru demografsku poltiku ovdje bi bile prozvane za političku nekorektnost, zbog primjerice direktnih novčanih uplata koje daju za svako rođeno djete, ili raznih olakšica kojima se stimulira obitelji da imaju djecu. O tzv. porezu za samce ne trebam niti trošiti riječi.
No kada se govori o demografskoj katastrofi u Hrvatskoj relativno je lako nabrojati činjenice o sve većem jazu između broja novorođenih i umrlih, starenju populacije, ogromnom broju ljudi koji s cijelim obiteljima napuštaju Hrvatsku, a to je put s kojeg više nema povratka, u domovinu.
Ovdašnje, prvenstveno političko – gospodarske elite nisu slučajno bez odgovora na pitanja koja se tiču većine ovdašnjeg stanovništva. Odgovor je, naime, složen, zahtjeva duboke i cjelovite društvene zahvate. Namjerno sam izbjegao izraz „reforme“, jer one podrazumijevaju činjenicu da sadašnji sustav ne funkcionira, no i metodu koja se koristi samo kraće vremensko razdoblje dok se funkcije ponovno ne uspostave. Mi smo svjedoci reformi koje u Hrvatskoj traju trideset godina, a da se uistinu nikada fundamentalno ništa nije promijenilo. I trenutno osobito aktualno pitanje kurikularne reforme duboko se tiče hrvatskog društva, a politizacija spomenutog procesa je tolika da ga je nemoguće i štetno provesti. Uostalom, svojevremeno se bezglavo prihvatilo i Bolonjski proces da bi nakon iskustava s njime i najveći zagovornici priznali kako je to bio ishitren i pogrešan korak.
Hrvatska katastrofalna zbilja prikriva se borbom za prava manjina
Teška društvena i gospodarska kriza pogodila je većinu stanovništva, dakle onu većinu koja u demokratskim sustavima odlučuje o političkim i gospodarskim kretanjima.
U Hrvatskoj se lažima o fašizmu, ksenofobiji, netrpeljivosti prema manjinama i različitima, što je osmišljeno i napisano te proslijeđeno na inozemne adrese upravo iz interesnih krugova koji se nalaze u Hrvatskoj, prikriva katastrofa koja svakodnevno pogađa, istom logikom stvari većinu, dakle Hrvate.
Pitanja bez odgovora
Trebam li spominjati da gotovo trideset tisuća radnika radi bez da je plaćeno za svoj posao? Koliko je poznata činjenica da gotovo 100 000 umirovljenika ima mirovine manje od 500 kuna? Što je sustav učinio za stotine tisuća blokiranih građana, koji su lihvarski ovršeni? Kada će 300 000 nezaposlenih građana kojima se u preambuli Ustava jamči pravo na rad dobiti posao, Ili kada će nezaposlenost biti svedena u prihvatljive okvire? Što znači odobravanje nekoliko tisuća dopusnica za rad stranim državljanima u ovakvoj situaciji? Kada će se cjelovito i u potpunosti riješiti pitanje kredita u švicarskim francima? Kada će se ukinuti strahovito štetan Zakon o predstečajnoj nagodbi?
Kada ovdašnje političke i intelektualne elite daju odgovore na spomenuta pitanja biti će omogućen opstanak Hrvatske, ne samo kao zemljopisnog pojma, nego države u kojoj će većina imati ona prava koja jamči manjinama.
