Potrebno je malo analitičkog promišljanja i vrlo jednostavno je dešifrirati metode kojima se protiv Hrvatske vodi specijalni rat. Ovaj put, nakon dugo vremena, stigao je primjereni odgovor iz Zagreba.
Predstavljanje Biltena „Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.“, koji je financiran sredstvima Vlade RH i Grada Zagreba obavljeno je 8. ožujka 2016.g. Pupovac je ustvrdio da je u hrvatskom društvu stvorena atmosfera straha koja ne pogađa samo Srbe. Time je implicitno ustvrdio kako zapravo živimo u fašističkom društvu, jer se strah usmjerava prema svima, a ne samo prema Srbima, osobito jer prema njegovoj izjavi u tome sudjeluju proustaške stranke.
Već 15.ožujka 2016. Vučić i Pupovac sastali su se u Beogradu i razgovarali o položаju Srbа u Hrvаtskoj, a u razgovoru je “posebna pažnja posvećena nаčinu na koji Srbi u Hrvatskoj ostvаruju svoja prava i rаdu njihovih institucijа” , priopćeno je iz Vučićeva ureda.
Kada god se Pupovac i Vučić sastanu slijedi prozivanje Hrvatske iz Beograda. I ovog puta je bilo tako.
Nebojša Stefanović je 18. ožujka 2016. tijekom tiskovne konferencije o slučaju Šešelj izjavio, “Hrvatska se mora izviniti Srbiji za ratne zločine“ i nastavio;“ Hrvatska prvo treba riješiti pitanja sa narastajućim fašizmom u svojoj državi, riješiti pitanja koja muče Srbe, Imali smo unazad mnogo godina toliko kršenja ljudskih prava Srba, i postrojavanja crnokošuljaša na centralnim trgovima i da to nikome ne smeta i da se o tome šuti“. „Nije Srbija protjerala 300.000 Hrvata iz Srbije, nego Hrvatska Srbe.“, zaključio je Stefanović.
Primjećujete li sličnosti s navodima iz Pupovčeva biltena, koji je tiskan u dvojezičnoj varijanti, pa će sa svojom velikosrpskom propagandom moći nastaviti djelovati i u EU.
Isti dan bivši savjetnik Ive Josipovića Dejan Jović izjavljuje; „U Srbiji su mislili da će s ovom Vladom biti lakše“, te nastavlja, kako je Haaški sud prilično kompromitiran sa slučajem Šešelj, no, podsjeća, to nije prvi slučaj koji kompromitira ovaj Sud. “Bio je to slučaj i s Gotovinom.“, kaže Jović.
Proces rehabilitacije notornog fašista Milana Nedića već je u tijeku
U Srbiji se od 7. prosinca prošle godine pokrenuo proces rehabilitacije još jednog od najgorih fašista, Milana Nedića. Kvislinška “Nedićeva Srbija”, osnovana je 29. kolovoza 1941. odlukom zapovjednika njemačkog Wehrmachta Heinricha Danckelmanna. Već u kolovozu 1942. načelnik Gestapa u Beogradu Emanuel Schäfer, javlja kako je Nedićeva Srbija “judenfrei”, očišćena od Židova. Zapovjednika SS u Srbiji Haralda Turnera iste godine dojmila je Nedićeva učinkovitost u Srbiji, jer je osim „Židovskog pitanja „ riješeno i ono Roma, i to prije Beča i Berlina. Desetine Nedićevih uredbi o zabrani rada Židovima i Romima, o zabrani pohađanja Univerziteta za navedene grupe, zabrana zapošljavanja u državnim ustanovama koji su svi u sebi sadržavali obaveznu klauzulu: “Da je srpske narodnosti i da je čisto arijevskog porekla, tj. dokaz o rasnoj pripadnosti, da nije imao koga u porodici, svojoj ili ženinoj, židovskog ili ciganskog porjetla”. Nedić i njegovi suradnici predviđali su osnivanje zavoda za rasno-biološka ispitivanja koji bi srpski narod sačuvao od “nepravilnih mješavina” i tako osigurao opstanak srpske “čiste rase”.
Politika iz vremena Vojislava Koštunice, nije sa spomenutim činjenicama imala problema. Njegova Vlada ostati će upamćena po tome što je sliku ratnog zločinca i Hitlerovog kvislinga Nedića postavila u sjedištu Vlade Srbije a njegovi ministri bez srama javno izjavljivali da bi na spomen Milana Nedića trebalo stajati mirno. Ako je Nedić legitimni predsjednik vlade, s pravom na fotografiju u društvu s ostalim premijerima Srbije, uz to i rehabilitiran, onda je moguće izvesti samo jedan zaključak, Srbija je 1945. bila na strani fašističke koalicije.
Predsednik tamošnje Socijaldemokratske unije Žarko Korać izjavio je da Srbija nije odustala od ratnog programa iz devedesetih, bez obzira na formalne poruke koje “danas” šalje njena vlast. “Čini se da se razlog za popularnost Srpske napredne stranke ne krije u europskoj orijentaciji nego u uvjerenju građana da je europski put samo privremen, a da vlast ne odustaje od nacionalnog, odnosno ratnog programa definiranog krajem osamdesetih i početkom devedesetih”, rekao je Korać.
Hrvatski odgovor je napokon stigao, blokada ulaska Srbije u EU
Možda će se želja tamošnjih birača Vučića i Nikolića i ostvariti. Naime, MVP izdalo je priopćenje u kome se kaže;“ ‘Podražavamo napore Srbije u približavanju EU. Uvjeti koje Srbija mora ispuniti za otvaranje tako važnog poglavlja 23. su, među ostalima, poštivanje ljudskih prava (posebice manjinskih) sukladno međunarodnim konvencijama i ratificiranim međudržavnim sporazumima, puna suradnja s Međunarodnom sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju i reforma pravosuđa, koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije’,
Zakon o univerzalnoj jurisdikciji Srbija je proglasila 2003. godine. Takvim zakonom Srbija se proglasila “mini Haagom”, uspostavivši pravo da sudi bilo kome, za djela koja su počinjena izvan njihovih granica. To je za Hrvatsku, žrtvu agresije, neprihvatljivo.
Jer u Domovinskom ratu imali smo 16 000 poginulih branitelja, više od 400 djece, 35 000 invalida, 37 000 ranjenih, 550 000 prognanika, zbrinuli 150 000 izbjeglica, 180 000 srušenih domova, 25 milijardi eura izravne materijalne štete. To bi trebalo biti jasno, prvo našim političarima, a potom i Pupovcu i Joviću, a velikosrbska vlast u Beogradu toga je i te kako svjesna, koliko god računala na poznatu hrvatsku šutnju, kojoj je izgleda došao kraj.
