Jasminka Poklečki Stošić: Joan Miró je stvarao, kreirao i trasirao umjetnost 20. stoljeća

„Posjetitelji mogu očekivati senzaciju! Prvorazrednu senzaciju!“, kazala je ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu Jasminka Poklečki Stošić najavljujući za narod.hr izložbu „Joan Miró: remek-djela iz Fundacije Maeght“ koja će biti predstavljena prvi puta u Hrvatskoj i regiji upravo u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu od 2. listopada 2014. do 8. veljače 2015. godine, a koja će omogućiti praćenje rođenja i evoluciju umjetnikovih izvanrednih skulptura nastalih u dva desetljeća.

„Prvi put se Joan Miró predstavlja u Hrvatskoj i regiji u potpunosti – kao slikar, kipar, crtač, grafičar i keramičar. Naime, do sada su održane dvije njegove izložbe, obje u Zagrebu, početkom 70-ih i krajem 80-ih, no to su bile izložbe Miróovih grafika. Ovaj put, u Umjetničkom paviljonu imat ćemo priliku  prvi put uživati u slikama, crtežima, skulpturama, litografijama i tapiserijama“, istaknula je Jasminka Poklečki Stošić.

Izložba „Joan Miró: remek-djela iz Fundacije Maeght“ , pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Grada Zagreba, koštati će nešto manje od dva milijuna kuna, a cijena je znatno umanjena i uspješnim pregovorima za osiguranje i prijevoz eksponata. Izložbu u autorskoj koncepciji potpisuju direktor Fondation Maeght, Olivier Kaeppelin i sama Jasminka Poklečki Stošić koji su zajedno za izložbu selektirali ukupno četrdesetak radova, no poseban je naglasak stavljen na skulpture.

Miró – kipar nevjerojatne vitalnosti i neiscrpne mašte

„Željeli smo predstaviti Miróa kao vrsnog kipara. Šira publika, naime, zasigurno poznaje ovog umjetnika prije svega kao slikara, no ne zna kako je bio vrstan kipar te, pretpostavljam, ne zna u dovoljnoj mjeri kako je stvarao skulpture“, kazala je Poklečki Stošić.

„Naime, Miró je imao dobru naviku čuvanja odbačenih predmeta koje je proizvela ljudska ruka i koje bi usput, slučajno, pronašao. Sačuvao bi one koji su mu se svidjeli. Od takvih je predmeta krajem 50-ih, odnosno početkom 60-ih, počeo raditi skulpture. Najprije bi različite predmete sastavljao dok ne bi dobio željeni oblik, potom bi ih odlijevao u bronci te katkada bojao. Ako ih je bojao, koristio je jarke boje – najčešće crvenu, žutu i plavu boju.

Skulpture nastale tijekom 60-ih podsjećaju na osobe iz svijeta pop-kulture, izgledaju vrlo duhovito, o čemu govore i njihovi nazivi poput skulpture Djevojka koja nestaje, 1968., ili skulpture Njezino kraljevsko veličanstvo, 1967. – 1968. godine – koje će biti na ovoj izložbi“, objasnila je Poklečki Stošić.

„Tijekom 60-ih napravio je velik broj takvih, ‘veselih’, skulptura, za koje bismo, zbog njihove kreacije, prije ustvrdili da ih je osmislio i izradio mlađi umjetnik, a ne kipar kojemu je tada sedamdeset i pet godina. No, i sama činjenica kako ih je realizirao umjetnik respektabilnih godina, a ne njegov mlađi kolega, govori u prilog samome Miróu i njegovoj nevjerojatnoj vitalnosti i neiscrpnoj mašti!“, dodala je.

Kreator umjetnosti 20. stoljeća

A zašto je Joan Miró uopće važan u povijesti umjetnosti, ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić istaknula je kako je dovoljno reći da je važan zato što je, s još nekolicinom, stvarao, kreirao i trasirao umjetnost 20. stoljeća!

Iako je smatran članom nadrealističkog pokreta, Joan Miró Ferra zapravo nikada nije predugo „prijateljevao“ s bilo kojim stilom, on nikada nije izdao svoju umjetničku autonomiju i kreativnost.

Naprotiv, uvijek je težio novim izražajnim ciljevima kroz potpuno nove diskurse. Kontakt s pariškom avangardom, a naročito s Picassom, Tristan Tzarom i Andre Brentonom, rezultirao je stvaranjem novog kozmosa bića i simbola u njegovim djelima, a to je naročito vidljivo u dijelu njegovog skulpturalnog opusa. Njegov biograf Jacques Dupin napisao je kako slike zemlje i život seljaka bile duboko spremljene u slikarevoj memoriji pa je za velik broj radova upravo inspiracija ruralni svijet, ali i katalonska baština, s različitim temama – vječni ciklus života i smrti, seksualnost i plodnost, metamorfoza…

Joan Miró Ferra rođen je u Barceloni 1893. godine. Otac mu je bio zlatar i urar, a majka kći uglednog stolara. Prvu poduku iz crtanja dobio je 1900. godine kada je i krenuo u školu. Od 1907. godine pohađa, paralelno uz poslovnu školi, i akademiju La Escuela de la Lonja gdje također dobiva poduke iz umjetnosti.

Važna prekretnica u Miróovu umjetničkom radu bilo je seosko gospodarstvo koje njegova obitelj kupuje 1911. godine u mjestu Montroigu koje postaje njegova inspiracija, ali i utočište. I sam umjetnik je jednom zapisao: “Zemlja u Montroigu: doista je osjećam, sve više i više; no čak sam je osjećao i kao dječak”.

Godine 1924. upoznaje Paula Eluarda, Andrea Bretona i Louisa Aragona, tada je Miró započeo raditi na kolažima, ali i na skulpturama.

Ženi se 1929. godine s Pillar Juncosu Iglesias s kojom je proveo čitav život, a godinu dana kasnije dobiva i kćer koju je nazvao Dolores po svojoj mlađoj sestri.

U njegovom je ateljeu uvijek vladao red – platna su bila uredno složena prema kompliciranom sustavu, kistovi su bili poslagani po veličini i oprani odmah nakona uporabe, a boje su također bile uvijek u istom redoslijedu.

Miró je imao i određeno vrijeme za šetnju, čitanje, za boravak s obitelji i za rad, dok je svu anarhiju ostavljao za svoju umjetnost: Mi, Katalonci, vjerujemo da morate biti čvrsto na zemlji ako želite visoko skočiti.”

Tijekom života nekoliko je puta mijenjao mjesto stanovanja. Za njegova života, 1976. godine, osnovana je Fundacija Juan Miró u Barceloni. Riječ je o privatnoj fundaciji koju su 1964. osnovali francuski kolekcionari i tiskari umjetničkih grafičkih mapa Margeurite i Aime Maeght, bliski prijatelji mnogih najpoznatijih umjetnika 20. stoljeća pa i samog Miróa. Ta zaklada ima i najveći broj Miroovih skulptura u svijetu, njih više od 150.

Juan Miró umro je na Božić 1983. u Mallorci, a sahranjen je u obiteljskoj grobnici groblja Montjuic u Barceloni. Za sobom je ostavio opus od oko 11.000 radova.

 Umjetnost kao sastavni dio života

Na pitanje je li hrvatska publika uopće zainteresirana za umjetnosti i ovako velike izložbe poput Miróove, Poklečki Stošić istaknula je kako je upravo zadaća ravnatelja muzeja i galerija te kustosa učiniti iste zanimljivima.

„Osobno mislim da je publika nedovoljno zainteresirana. No, isto tako mislim da smo zato mi tu – ravnatelji muzeja i galerija kao i kustosi – da ih učinimo zainteresiranima. Naš je zadatak da radimo na osvješćavanju publike glede likovnosti – naročito suvremene umjetnosti, umjetnosti koja je sastavni dio našega prezentnog života, koja nastaje upravo sada, čiji smo svi mi akteri“, nadodala je Poklečki Stošić.

„Ono što osobno želim postići jest svakodnevno čuti dječji žamor u Umjetničkom paviljonu! I to od starijih vrtićkih grupa, preko učenika u osnovnim školama do onih u srednjim školama. Ako na vrijeme odgojimo mlade generacije kasnije ćemo imati likovnu publiku. Ako to propustimo učiniti nećemo napredovati. Pri tome, umjetnost oplemenjuje, stoga je treba „konzumirati“ u što većim količinama“, istaknula je.

Otkrila je i buduće izložbe koje će gostovati u Umjetničkom paviljonu pa će tako sljedeće, 2015. godine, doći izložba Rodina.

„Nju radimo zajedno s Muzejima Ivana Meštrovića, a izložbu je dogovorio ravnatelj tog muzeja, Andro Krstulović Opara. Izložba dolazi iz Muzeja Rodin u Parizu“, rekla je Poklečki Stošić.

Također, na početku godine, po završetku Miróa slijedi fenomenalna izložba Remek-djela iz kolekcije Vugrinec. Riječ je o privatnoj zbirci poznatog nogometaša Davora Vugrinca koji već godinama kolekcionira djela moderne umjetnosti koja je odlučio po prvi put javno prezentirati i to baš u Umjetničkom paviljonu!

Na jesen 2015. slikar Zoltan Novak će održati samostalnu izložbu u Paviljonu. Specifičnost Zoltanove izložbe je što slike za izložbu slika specijalno za prostor Paviljona. Dakle, riječ je o ogromnim uljima na platnu i o izložbi na kojoj ćemo vidjeti jednog „novog“ Zoltana Novaka.

„Imam doista jako puno ideja, željela bih u bliskoj budućnosti realizirati nekoliko sjajnih izložbi iz inozemstva. Između ostaloga već sam počela raditi na jednoj takvoj za 2016. godinu. Riječ je o izložbi koja bi bila tematska, činilo bi je, također, nekoliko slavnih imena – poput van Gogha, Modigliania, Paule Cezannea,… i još nekolicine, a sve ih veže jedna ista stvar! Što je to, vidjet će te 2016.!“, zaključila je Poklečki Stošić.