Krivopisne igre u partijskom Mjesecu

Hrvatski je državni sabor godine 1997. ustanovio Dane hrvatskoga jezika (od 11. do 17. ožujka) u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika (17. ožujka 1967.). Ove godine oni su nadiđeni (srpski: „prevaziđeni“)! Iznad Sabora, osim u unutarnjoj i vanjskoj politici proteklih 14 godina, sad i u jezičnoj politici ima neki drugi bog osim Boga.

Nedostatne Dane Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje zamijenio je Mjesecom (21. veljače – 17. ožujka). U mjesec dana, istina, može se napraviti više negoli tijekom nekoliko dana, ali se istodobno, što je češća pojava, može razvodniti svrha i smisao merituma. No, ne radi se o tome, već o nastavku partijske jezične politike. Ona je i u razdoblju Račanove vlade i tijekom mandata „ove vlade u ovoj zemlji“ pokušavala uspostaviti centralizirani razvoj hrvatskoga jezika, preuzeti ga u svoje ruke i pritom srušiti sve što je napravljeno tijekom Tuđmanova desetljeća. Dodao bih: Riječ je o konstantnom grickanju čl. 12 Ustava.

Partijska centralizacija jezične politike vidljiva je iz kronologije razvitka institutskoga pravopisa iz koje je struka pobjegla glavom bez obzira. Sve je tu partijski odlično odrađeno: Ideja Slavka Goldsteina zakrinkana brojnim intervjuima komandanta radne akcije „Pravopis 2013.“, kadrovska priprema terena na operativno važnim točkama, medijska proizvodnja pristanka, PR, formalna „javna rasprava“… ali, temeljne sloge oko toga pravopisa tamo gdje bi je trebalo biti nema i nema. Niti će je biti. Nije je bilo poslije Novoga Sada u okolnostima vladajućeg jednoumlja.

Od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika do proglašenja Mjeseca kao formalno se arbitrarno tijelo centralizacije afirmirao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Upućeni upozoravaju da je s prihvaćanjem pozicije jezičnoga organa atrofirala osnovna svrha i smisao Instituta. U međuvremenu se Institut komercijalizirao. Prodaje savjete i „besplatan“ pravopis.

Nisam siguran je li organ kao nakladnik pravopisa platio autorski honorar autorima imena „Hrvatski pravopis“, ali sam siguran da je Hrvatski pravopis ime pravopisa autora Babića, Moguša i Finke (i Babića i Moguša). Temeljna je svrha novoga pravopisa bila srušiti Babić – Ham – Mogušev Školski pravopis.

O toj temi iz doba Ivana Broza Hrvoje Hitrec piše: “Metamorfoza Brozovog pravopisa je poučna: I. Broz uzme za suradnika Boranića te skupa potpisuju pravopis koji se i nadalje zove ‘Hrvatski pravopis’, onda Broz umre, a Boranić sam objavi – ‘Pravopis hrvatskoga ili srpskog jezika’. Slično se događa i sada – premda srpskog nema u naslovu, sadržaj mu se pokušava približiti… Ili iz bliže prošlosti: Babić i suradnici napišu 1971. pravopis, komunisti ga spale, onda dva partijska jezikoslovca osamdesetih godina objave ‘Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskog’ koji traje do ponovne pojave Babićeva ‘Hrvatskog pravopisa’ i on lijepo napreduje iz izdanja u izdanje sve do pojave Jovanovića i Jozića koji mu kradu ime, ali pod ukradenim naslovom guraju reparirano novosadsko ruglo.”

Tako smo došli do središta sadržaja Mjeseca. Dežurni odred regrutiran pri organu obilazi Hrvatsku promičući dosege ho-ruk pravopisa, najavljenu mu „besplatnost“, jedinstvenost, konačnost i Jovanovićevu preporučljivost. Nakladnik reklamira pravopis kao: jedinstven, znanstveno utemeljen, jasan i pregledan Hrvatski pravopis. Jesu li i prethodni pravopisi znanstveno neutemeljeni, nejasni i nepregledni? Po čemu je institutski pravopis znanstveniji od prethodnih?

Središnji događaj Mjeseca predstavlja „Velika nagradna igra Večernjeg lista i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ u kojoj 100 čitatelja mogu osvojiti – „Jedini pravopis s preporukom za osnovne i srednje škole“. Kako osvojiti nagradu piše u javnom dokumentu „Pravila nagradne igre“. Iz njega ćemo citirati tri članka.

„Članak 4. (…) Svaki sudionik treba poslati 5 različitih kupona, na kojima su zaokruženi točni odgovori te su pravilno popunjeni osobni podaci sudionika“. „Članak 6. (…) …pravilno upisani osobni podaci sudionika“. „Članak 7. (…) Podaci prikupljeni u nagradnoj igri će biti korišteni u svrhe direktnog marketinga.“ Ne ću o tome kako bi „direktni marketing“ bio dobra „izravna promidžba“.

Ali, hoću o ovome: S jedne strane Pravopis IHJJ-a preporučuje u riječima na -tak (v. str. 16. Hrvatskoga pravopisa, Zagreb., 2013.) podatak – podatci, a s druge pak strane njegov nakladnik u suradnji s inozemnim vlasnikom medija u hrvatskoj javnosti koristi inačicu – podaci. Riječi na -tak u N mn. podatci, osnutci, privitci i sl. preporučuju za “školsku i opću uporabu”, a sami koriste tzv. dopuštenu inačicu – podaci.

Izgleda da su pravopisci sami sa sobom u proturječju. Pišu u pravopisu jedno, a u jezičnoj praksi koriste sasvim drugo. Nakon svega predlažu nam sudjelovati u “velikoj nagradnoj igri” (hrvatskoga krivopisa?) gdje čitatelj, a naravno i učenici mogu „osvojiti 100 Hrvatskih pravopisa, riješivši kratki test iz hrvatskoga (sic!) jezika i osvojiti novi, jedinstveni Hrvatski pravopis!“. Tako je ostvaren čl. 2. „Pravila nagradne igre“: „Svrha nagradne igre je ostvarivanje promidžbenih (ovaj put ne marketinših!? nap. a.) učinka za Večernji list d.o.o.“. U koji se to gulaš spustio IHJJ?!

Medij u stranom vlasništvu i naša vodeća jezikoslovna državna ustanova u zajedničkome tekstu zajedničke nagradne igre koriste i obvezu – “…prihvaćaju obvezu objave imena” i istodobno obavezu – “… prava i obaveze iz ovih pravila”. Nagradno pitanje, međutim, nije što tu pravopisno ne štima.

Preporuku za osnovne i srednje škole institutskome pravopisu dalo je Jovanovićevo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i bivšega športa. Ali ni ono, niti gospodin Ministar ne drže se institutskoga pravopisa! Na svojim stranicama (http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=1935#) pišu podaci umjesto podatci – što je pravopisno preporučena norma, koje se moraju držati učenici, ali ne i Ministar, vladina administracija i sam pravopisac i nakladnik.

U Mjesecu će pokretač Mjeseca pokrenuti i novi časopis. Hrvatski jezik. Časopis toga imena već je pokrenuo Stjepan Ivšić godine 1938., pa se i tu, kao i kod pravopisa, pojavljuje pitanje krađe imena. Poslije Ivšića Hrvatsko filološko društvo utemeljilo je 1952. časopis Jezik. Glavni i odgovorni urednik od prvoga broja bio je Ljudevit Jonke, a uredništvo su činili i Antun Barac, Josip Hamm, Mate Hraste, Petar Skok i Sreten Živković, te Stjepan Ivšić. Jeziku su financijske potpore danas smanjene na razinu čaše mlake vode bez čačkalice.

Ako znamo da je razlog pisanja novoga pravopisa dokidanje prethodnoga, onda je pokretanje novoga časopisa na tragu dokidanja Jezika, koji centraliziranoj jezičnoj politici Partije predstavlja trn u oku. Pokretanje novoga časopisa ukradena imena nastavak je nejezičnih igara započetih s ukidanjem Vijeća (drugi put Partija ga je ukinula po revoluciju važnoga nadnevka 8. svibnja (2012.)). Taktika krivopisnih igara uključuje i promišljeno podmetanje istih naziva prijašnjih važnih kroatističkih priručnika i časopisa uređivanih na tragu hrvatske jezične tradicije.

Iako se sredstva za časopise smanjuju, gdjegdje i posve ukidaju – „Prvi broj Hrvatskoga jezika moći će se kupiti uz Večernji list 17. ožujka za 3 kune“.

Partija se nada da će do kraja mandata progurati i svoj Zakon o jeziku, kojim bi, među ostalim, mogla nametnuti „jedan, jedini i jedinstveni“ pravopis kao obvezujući. No, tu se neplanirano pojavio prijedlog zakona o hrvatskom jeziku Matice hrvatske i pokvario plan već najavljenoga prijedloga zakona IHJJ.

Htio sam reći da ćemo preživjeti tamne strane Mjeseca i opet se vratiti na svjetlo Dana. I ništa više.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.