Foto: Mihael Sučić

Prema svim percepcijama i varijantama mita u kršćanskom svijetu Konstantin je jedan od najvećih ljudi koji su postojali nakon Isusa Krista. Jedini je problem što se različiti kulturno-civilizacijski krugovi još od ranoga srednjega vijeka ne mogu složiti u kojoj je mjeri važan i bitan za tadašnji, a i sadašnji globalizirani civilizacijski svijet. U takvim okolnostima mit poprima sve više na važnosti i produbljuje se „jaz“ među različitim kulturnim krugovima po pitanju rimskog cara Konstantina.

Da bi ušli u problematiku mnogobrojnih varijanata mita moramo prvo odgovoriti zašto je došlo do njega i koji su bili uvjeti nastanku mita. Jedan je od glavnih temelja nastanku mita događaj koji se različito interpretira, a dogodio se 312. godine na Milvijanskom mostu. Za razliku od careva koji su neposredno prethodili Konstantinu on je bio jedan od onih koji nije htio progoniti kršćane. Okrenuo se je i pozvao u pomoć kršćanskog Boga neposredno prije bitke protiv Maksencija kada je vidio znak u ime kojega će pobijediti – križ. Nakon pobjede se po nekim konstrukcijama okrenuo u potpunosti Bogu i shvatio da ga treba uzeti za zaštitnika.

Ne ulazeći u istinitost događaja Konstantin okreće novu stranicu u sferi vjersko-političkih pitanja. U tome nalazi suradniku u osobi suvladara Licinija koji je vladao u istočnom dijelu Rimskog Carstva. Njih dvojica donose 313. godine Milanski edikt. Dokument koji je promijenio okolnosti života za sve vjernike na području Carstva.

Iščitavajući Milanski edikt možemo primijetiti da su htjeli stvoriti toleranciju među svim religijama i sektama Carstva, osigurati jedinstvo Carstva, a ne preferiranje određene religije na račun drugih. U prilog tome ide činjenica da se sam Konstantin krstio tek na smrtnoj postelji, ali baš zato nas mora začuditi njegovo (ne)miješanje u vjerska pitanja u kršćanskom svijetu preko crkvenih sabora, kao sabora u Nikeji 325. godine.

Uzimajući u obzir da je u prvoj četvrtini 4. stoljeća na prostoru Rimskog Carstva bilo oko 1800 biskupa i što je još važnije oko 6 milijuna kršćana i ako usporedimo s ukupnim stanovništvom dobivamo oko 10% stanovnika u Carstvu što je dobar temelj za neku buduću „elitu“. Da je taj „razmjer“ političko-vjerskih snaga car Konstantin uočio dokazuje činjenica da se u njegovo vrijeme vladavine povećava važnost biskupa. Počinje im se pridavati važnost ne samo u vjersko-crkvenim pitanjima nego i u civilno-državnim. U takvim se okolnostima izjednačavaju s državnim službenicima. Promjena se njihovog položaja možda čak najbolje može uočiti u službenim i neslužbenim titulama koje dobivaju tijekom ophođenja s kršćanima i drugim ljudima. Oslovljava ih se s naslovima kao najblaženiji gospodine i najpoštovaniji, a i odnos sa samim carem postaje krajnje kompleksan u kojemu se ne zna sa sigurnošću tko je iznad koga.

Dodatno je još zakompliciralo stanje, odnosno odnos cara s biskupima njegovo prebacivanje prijestolnice na istok. S tim je činom pokazao što misli o starom poretku, staroj rimskoj vjeri i izgleda pod utjecajem kršćanskih biskupa i možda nakon procjenjivanja snaga odlučuje se za spomenuti čin. U takvim okolnostima istočni dio Carstva biva mirniji, sigurniji u političkim pitanjima, a na zapadnom dijelu Carstva rimski biskup, ali i ostali biskupi počinju politički jačati što dovodi do određene nestabilnosti. Znajući sve ove činjenice o tri spomenuta događaja, odnosno proces, bitka 312. godine, Milanski edikt 313. godine i odnos cara s biskupima i prema kršćanstvu, odnosno Crkvi ne čudi činjenica da je nastao mit.

Mit je sastavljen od nekoliko ideja. Po koncepciji koja je nastala unutar Rima mora se uzeti u obzir svetost događaja, odnosno osnutak, nastanak nekih temelja za nešto što je obvezujuće za buduće generacije. U našemu slučaju koncept, koji je bio vitalan u srednjem vijeku, Konstantinovog odnosa ili ovisno o gledištu promatranja obraćenja što znači stvaranje određenih temelja kršćanske Europe. Druga ideja naglašava prirodu Carstva kao integrirane kršćanske države. Ona je prvenstveno integrirana na usko vezanim svjetovnim i vjerskim pitanjima i odnosu među njihovim čelnicima. Konstantin se unutar toga spleta predstavlja kao zakonodavac, sazivač koncila, branitelj toga jedinstva i graditelj crkava. Počinje se sve više okruživati biskupima koji postaju njegovi savjetnici. Da bi ih shvatio i lakše s njima surađivao upoznaje se s kršćanskom literaturom i od tuda se sve više počinje zanimati za kršćanska pitanja.

Rim je (ne)svjesno propagirao mit o Konstantinu na zapadu Rimskog Carstva, a kasnije na prostorima pod svojom vjersko-političkom jurisdikcijom preko mnogobrojnih fresaka u crkvama, pričama o njegovom obraćenju što se uspoređivalo s Pavlovim obraćenjem koji onda šire kršćanstvo. Takvo je viđenje Konstantina u drugim kulturno-kršćanskim krugovima s vremenom pobudilo kritiku zbog određenih političko-vjerskih okolnosti.

Jedan je od prvih ljudi koji je pisao o rimskom caru Konstantinu povjesničar i filozof Euzebije iz Cezareje. Živio je od oko 265. godine do 340. godine. Napisao je mnoga djela, a ostao je vjerojatno najviše poznat zbog djela Vita Constantini ( Konstantinov život ) i Crkvena povijest. On je živio u doba vjerske tolerancije, pa u vrijeme progona i u vrijeme Konstantinove vladavine kada dolazi do određenog obrata po pitanju odnosa prema kršćanstvu i religijama općenito u Carstvu. Pod utjecajem takvih političko-vjerskih prevrata moramo promatrati njegovo viđenje cara Konstantina. On ga oslovljava s pojmovima kao veliki car, novi Mojsije i pobožni car.

Svakako se može primijetiti da ide toliko daleko da ga predstavlja drugim spasiteljem, a njegove vojne uspjehe pripisuje božjoj intervenciji i pobožnosti samog cara. Uzimajući u obzir da ga zapravo skoro uopće osobno nije poznavao izrazito je zanimljiva činjenica da od Euzebija potječe Konstantinovo viđenje križa 313. godine. On mu je to po svemu sudeći rekao na smrtnoj postelji. Između ostaloga ne zaboravlja spomenuti odnos cara s biskupima koji su tražili sličnosti između Platona i kršćanstva da lakše šire svoju vjeru. On taj odnos spominje u kontekstu carevog financiranja i sudjelovanja na koncilima. S obzirom na njegovo prvenstveno pozitivno viđenje cara promovira ga kao čovjeka koji je htio konsenzus. Car koji je bio na strani pragmatika, a ne ideologa.

Nakon Euzebija iz Cezareje svi ostali kršćanski povjesničari i filozofi iz razdoblja kasne antike ili ranoga srednjega vijeka uzimaju neke Euzebijeve dijelove o caru Konstantinu I. Velikom. Recimo da ne zaboravljaju prenijeti Konstantinovo viđenje križa neposredno prije bitke 312. godine. Ipak, interpretacije se o liku i djelu cara Konstantina pod utjecajem različitih političko-crkveno-vjerskih čimbenika počinju lagano mijenjati što isto utječe na tada već u 5. stoljeću stvoreni mit.

Tako se recimo kršćanski povjesničar Sokrat Skolastik počinje micati u svojim interpretacijama od Euzebijevog konsenzusa u Konstantinovoj vjerskoj politici. On ga prvenstveno predstavlja kao čovjeka koji zna što želi, čemu teži i kakvo želi kršćanstvo. To sve zaključuje na temelju Konstantinove politike na crkvenim saborima i drugim aktivnostima vezanima uz odnos prema biskupima i crkvena pitanja. Što se tiče drugih kršćanskih povjesničara zanimljiva je činjenica da oni za razliku od Euzebija iz Cezareje spominju neke događaje iz careva života koje ovaj izostavlja. Jeronim i Izidor Seviljski spominju da je Konstantin kršten od biskupa Euzebija iz Nikomedije.
Uzimajući u obzir da je bio pobornik učenja Arija iz Aleksandrije ne treba nas čuditi njihovo razočaranje što je on krstio Konstantina i što je tim činom car zapao u arijanstvo.

Nakon što je car prebacio svoju prijestolnicu na istok 330. godine počinje stabilnije razdoblje na prostoru budućeg Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Bizantskog Carstva tijekom razdoblja kasne antike i ranoga srednjega vijeka. Glavni je razlog tome što je na prostoru pravoslavlja Konstantinova vladavina pa i sve kasnije vladavine istočnorimskih careva obilježene težnjom jedinstva državnog i crkvenog poglavara. Počinje se Konstantinu pripisivati stvaranje dogme da je car Kristov namjesnik.

Na tako zasnovanoj ideji o državi i jedinstvu Konstantin u većini pravoslavnih crkava postaje svetac čiji dan pada krajem svibnja, odnosno početkom lipnja ovisno gledamo li julijanski ili gregorijanski kalendar i nastaje „pravoslavna“ verzija mita. Do razdoblja kasnoga srednjega vijeka i početka ranoga novoga vijeka prevladavalo je prvenstveno mišljenje o caru Konstantinu propagirano od strane Rima i središta pravoslavnih patrijarha. Pod utjecajem političko-vjerskih sukoba unutar zapadne kršćanske crkve javlja se treće mišljenje o Konstantinu koje puno ne odudara od mišljenja Rima. Ono se pojavilo tijekom sve češćih reformatorskih kritika koje su bile upućene Rimu.

Postojalo je mnogo protestanata koji su u svojim djelima, govorima spominjali cara Konstantina I. Velikog. Jedan je od njih bio i engleski protestantski propovjednik John Foxe. On je hvalio cara Konstantina, ali je i napominjao da od njegova vremena, pa sve do vremena Wycliffea traje razdoblje sotone od 1000 godina. Za razliku od spomenutoga škotski znanstvenik i protestant John Napier je hvalio Konstantina, ali s manjim intenzitetom. Slagao se kao i većina protestanata s Foxeovom misli o 1000 godina antikrista na prijestolju u Rimu. Tako je isto engleski protestant iz druge polovice 16. stoljeća Thomas Brightman zagovarao 1000 godina antikrista, odnosno sotone u Rimu. Samo za razliku od drugih on je išao još i dalje napominjući da je rimski papa ustoličen u vrijeme sabora u Nikeji 325. godine. Uzimajući u obzir važnost cara Konstantina u to vrijeme može se zaključiti da je i njega smatrao jednim od krivaca što je došlo do ustoličenja antikrista.

Na temelju svega navedenoga možemo uočiti određene razlike u razmišljanjima o caru Konstantinu unutar protestantskih intelektualnih krugova. Uzimajući u obzir sve navedene varijante poimanja rimskog cara Konstantina ne treba nas čuditi što je došlo do određenih mitoloških konstrukcija. Za jedne je, iza kojih zbog kulturno-vjerskog utjecaja stoji Rimokatolička Crkva, car koji je htio mir, jedinstvo unutar Rimskog Carstva i kršćanske zajednice. Za druge je toliko važan da je u mnogim nacionalnim pravoslavnim crkvama proglašen svetim zbog svojeg političkog i vjerskog značaja. Dok je za treće car koji je htio iskoristiti kršćane za neke svoje političke ciljeve, odnosno on je u suradnji s tadašnjim biskupima, posebice rimskim papom, začetnik svega lošega u kršćanskom svijetu.

Više možete čitati u:

Armstrong, Gregory T. „Imperial Church Building and Church-State Relations, A.D. 313.-363.“

Barišić, Anto. „Vjerska politika Konstantina I. tijekom i nakon koncila u Niceji 325. godine.“

Drake, Harold. „Constantine and Consensus.“

Vidaković, Tomislav. „Utjecaj Konstantinova „obraćenja“ na rast društvenog položaja biskupa: koja strana se više okoristila?.“

Izvor: narod.hr