12. listopada 1991. poginuo Velimir Đerek „Sokol“ – junak Sajmišta

Velimir Đerek „Sokol“ rođen je 14. kolovoza 1965.  Bio je zapovjednik I. bojne 204. vukovarske brigade i junak obrane grada Vukovara.

Poginuo je na Sajmištu na današnji dan. Pokopan je uz sve vojne počasti u rodnim Vinjanima  23. svibnja 1998., nakon ekshumacije i identifikacije s Novog groblja u Vukovaru.

Osim hrvatskih vojnika u Vukovaru su u velikom broju, uz bojovnike ginuli i zapovjednici: Blago Zadro, zapovjednik Borova naselja, Velimir Đerek „Sokol“, Ivan Poljak „Sokol“ te Petar Kačić „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković, „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi. To govori o žestini sukoba i hrabrosti istinskih heroja koji su predvodili vukovarske branitelje.

Portal narod.hr prenosi potresan razgovor s mrežnog sjedišta radioimotski.hr sa sestrom pokojnog Vladimira Đereka – Senkom Jelavić.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Velimir Vele Đerek, Vele Sokol Đerek iz zaseoka Đereci u Vinjanima Gornjim nadomak Imotskog na samoj granici sa hrvatskom Hercegovinom, ime je koje s poštovanjem i ponosom  izgovaraju Vukovarci, živući junaci, ali i  mladež i djeca koja  nisu upamtili strahote srbočetničke okupacije svoga grada.

Sada 25 godina poslije njegove pogibije, 25 godina nakon pada Vukovara, sjećanja na njega ne blijede, ponajviše kod njegovih najbližih. Stoga je i prisjećanje  Velimirove sestre Senke Jelavić o bratu junaku, uvijek važno i znakovito.
„A, sve je tako lijepo i skladno bilo u mojoj obitelji. Otac Ante-Tonko i majka Zorka, ja, sestra Rajka i naš brat Vele. Sklad u obitelji, Božji blagoslov na svakom koraku, a Vele kao jedinac imao je poseban status.

Kako i ne bi. Samozatajan, miran, muhu zgazio ne bi. Pohađao je prve razrede škole u Vinjanima Gornjim-Lončari, pa potom u Imotskom. Tu je okončao i srednju školu. Onda odlazi u Zagreb. Ubrzo, onako radišan, našao je posao u prestižnom hotelu Esplanade. Radio na recepciji,“ priča nam o uspomenama na brata junaka, njegova sestra Senka i nastavlja:
„Radišan, pristojan, tih, brzo je stekao iznimno povjerenje svojih šefova. Posao lijep, majka zadovoljna… Otac nam je umro ranije. A kada vam je mater zadovoljna  bili smo  i mi. I onda je došao taj nesretni rat. Čula sam se često s njim, vidjela sam da nešto sprema.“

Reče mi jednom tamo u proljeće 1991.:
„Sestro ja ću ići braniti Hrvatsku!“
I ode Vele. Javljao se on meni, pričali smo. Reče mi da majci kažem kako je mobiliziran i da čuva aerodrom u Zagrebu. Ja prenijela to majci, iako sam čisto sumnjala u njegove riječi. Tko je znao da je imao već ratno krštenje u Petrinji i da je bio ranjen.
I tako, jednog poslije podneva javi se moj Vele i kaže:
„Sestro, idem ja u Vukovar!“
„Nemoj Vele, hajde kada si već odlučio, hajde s našima, s našom Trećom Imotskom bojnom. Tamo su ti rođaci Neven Petric, Mario Tomasović, sve naši Vinjančani!“

„Sestro, Hrvatska se brani u Vukovaru, jedino i isključivo Vukovar, odgovorio mi je Vele ozbiljnim glasom. Nikada nisam čula tako ozbiljan Velin odgovor. Znala sam da će otići i tu ga nitko nije mogao spriječiti.
“Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, nego na njezinim granicama! Otišao je do svećenika, ispovjedio se, pozdravio se s prijateljima i otišao“, kaže slično sestra i Rajka koja ga je posljednji put čula 30. rujna kada se javio iz Vukovara da njezinoj kćeri Maji čestita peti rođendan.
„Reci mami da sam na aerodromu, da sam živ i zdrav, a ti za sve informacije o meni pitaj na telefon u klub Vukovaraca u Zagrebu. Oni ti sve znaju o meni,“ nastavlja Senka.

Tek poslije doznah da je moj brat ušao u opkoljeni Vukovar preko Bogdanovaca. Bio je u posljednjoj grupi koja je uspjela ući u okruženi grad.

Subota, ja u stanu, kad eto ti mame Zorke. Ko da ju je sam Bog poslao. Odmah priča o Veli, gdje je, što radi, jel mu teško na aerodromu. Ja izmišljam, govorim i ona ostala na ručku jer je morala u 14, 15 ići na autobus za Vinjane.  Oko 13 sati zvoni telefon. Ja se javila, a kada tamo Vele. Zove iz Vukovara na kojega svaku minutu pada po stotine granata.“
„Vele, brate odakle ti,“ priupitah tiho.
„Zovem iz štaba, nemam puno vrimena, imam posla.“
„Mater je ovdje kod mene,“ rekoh.
„Fala Bogu, daj je, da je malo čujem.“

I taj mi trenutak, priča nam Senka, ostade najupečatljiviji trenutak u životu. Instinktom koji samo majka ima, osjeti da s nekim važnim pričam:
„Jel to moj Vele?“
„Da majko, evo ti ga.“ Laknulo mi je, neka ga čuje.
„I tako on i majka riječ po riječ. Pita ga je li mu čizme vojničke žuljaju noge, je li gladan, kako je na aerodromu. Majka potom zadovoljna ode u Vinjane. A meni neka tuga oko srca, nespokoj.“
„I onda najtužniji moj dan i moje cijele obitelji. Nedjelja, 13. listopada u osam izjutra zvoni telefon, moj suprug Branko se javio. I vidim po njegovoj reakciji da je nešto strašno. Vele je poginuo, javili su iz štaba obrane Vukovara. Poginuo kod nekoga bunara na Sajmištu.“
Senka nije mogla zaustaviti suze.
Pokopan na mjestu gdje je danas Vukovarsko groblje i oni bijeli križevi. Tek 1998. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u njegove rodne Vinjane kod crkve njegovog omiljenog sveca, svetoga Ante. A njegovi suborci, posebno Ivan Anđelić-Doktor, pričaju nam o velikom junaštvu  našega Vele. Tako miran, tih, a tako je junački išao iz bitke u bitku, na Sajmištu, gdje su samo mogli junaci  biti.

I kada priupitasmo Senku kakav je Vele bio kao dječarac, samo da skrenemo pažnju sa sjetnog i tužnog razgovora, reče nam o Velimiru mnogo toga:
„Bio je uvijek nasmijan, veseo, voljeli su ga svi u selu. Posebno je bio omiljen među starim suseljankama. Izljubio bi sve kada bi došao i odlazio. A u kući, miran. Znao bi nedjeljom ili u pauzi učenja s prozora svoje sobe imitirati poznatog sportskog komentatora Mladena Delića. Znao je svakoga igrača Hajduka i Dinama, sam bi prenosio utakmice. Volio je silno nogomet. A, tako je  volio i svirati gitaru, harmoniku. Pjesma i osmijeh uvijek su mu bili na usnama. Divan je bio moj brat,“ prozbori na kraju razgovora sestra junaka Velimira Đereka.

I majka Zorka, koja je kasnije od tuge za sinom jedincem oboljela od Alzheimerove bolesti, u tom trenutku bila je jaka, pa je svojoj Rajki rekla: “Sine, nemoj plakati. Znaš da Vele nije volio suze. Bog je tako htio, uzeo ga je k sebi!”

Čvrsta i ponosna majka Zorka, koja je doživjela da tijelo sina jedinca pokopa u obiteljsku grobnicu, ipak nije izdržala – umrla je 13. srpnja 2010.

Priča o Velimiru Đereku „Sokol“ samo je jedna od mnogih o najboljim i najhrabrijim hrvatskim mladićima koji su svoje kosti ostavili na ravnicama Vukovara.

Pokoj vječni daruj im Gospodine!