Današnji sveti zaštitnik je Arkadije, mučenik iz Mauretanije.
Uspomena na njega živi u Crkvi zahvaljujući zapisanoj propovijedi svetoga Zenona, biskupa Verone iz IV. stoljeća. Arkadije je živio u III. stoljeću za vladavine rimskog cara Valerijana, žestokog progonitelja kršćana. Bio je jedan od najuglednijih građana Cezareje u Mauretaniji (danas Cherchell u Alžiru) i prikriveni kršćanin.
Cijela sjeverna Afrika bila je područje puno kršćana prije dolaska i invazije muslimana u 7. stoljeću koji su gotovo potpuno istrijebili kršćanstvo.
Kad je Valerijan godine 253. počeo progoniti kršćane, Arkadije se povukao u samoću kako ne bi morao častiti poganske bogove i kako bi se kao pustinjak molitvom i pokorom pripremio za možebitno mučeništvo. Svoje imanje povjerio je na upravljanje jednom povjerljivom rođaku. Kad su vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtvovanja bogovima, poslale su vojnike u njegovu kuću da ga dovedu na obred žrtvovanja. Nisu ga pronašli pa su umjesto njega uhitili upravitelja njegovih dobara. Arkadije se odmah vratio iz svog pustinjačkog prebivališta i prijavio se sucu kako njegov rođak ne bi morao trpjeti umjesto njega.
Izvješće o mučeničkoj smrti – čudesna vjera kršćanina iz sjeverne Afrike
Suca je zadivila njegova plemenitost pa mu je ponudio da žrtvuje bogovima, a on će mu oprostiti bijeg. Arkadije mu je hrabro odgovorio: “Zar misliš da će se Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život prestrašiti i počiniti idolopoklonstvo?” Sudac se na to razgnjevio i zapovjedio krvnicima da Arkadiju za odmazdu odsijecaju ud za udom.
Na kraju su mu ostali samo trup i glava. Arkadije je trpio strašne muke, povremeno gubio svijest, ali se nije dao slomiti. Krvnici su čuli kako govori: „Sretni udovi, sada ste mi tek postali dragi jer ste Bogu prineseni za žrtvu i doista pripadate njemu!“ Posljednjim silama obratio se sakupljenom narodu: “Vi, gledatelji ovoga krvavog prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!” Nakon tih riječi sveti i neustrašivi mučenik je preminuo. Dogodilo se to oko godine 302.
Strahovita progonstva kojima je Crkva bila izložena kroz prva tri stoljeća svoje povijesti, bila su za nju izvorom velikoga blagoslova. Krv mučenika postala je sjemenom iz kojega su nicali novi kršćani, broj vjernika je neprestano rastao, a Crkva je te svete mučenike odmah počela štovati, svjesna božanskoga podrijetla njihove i svoje vjere.
Ubrzo nakon relativno kratkog perioda mira, dolaze ponovni progoni kršćana od horda muslimana sa istoka.
