19. siječnja 1944 osnovan X. zagrebački korpus NOVJ – zašto su srbijanski partizani morali prvi ući u Zagreb?

Deseti zagrebački korpus NOVJ-a je formiran 19. siječnja 1944. od 32. zagorske i 33. hrvatske divizije, Zapadne grupe NOP odreda i Trećeg diverzantskog bataljuna. Pri formiranju imao je ukupno 6.335 boraca. Prvi zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana (Istra), a zatim Mate Jerković, rodom iz Siska (do polovine 1942. bio vojnik NDH). Politički komesar bio je Ivan Šibl, rodom iz Virovitice. Zamjenik zapovjednika i načelnik bio je Nikola Kajić, sumještanin Josipa Manolića iz Kalinovca, Podravina.

Zašto su partizani (četnici) iz Srbije morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani?

X. zagrebački korpus namjerno je nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući jedinice sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske, te Crnogoraca.

Divizije koje su prve ušle u Zagreb bile su I. jugoslavenska armija čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević , rođen u Crnoj Gori i II. jugoslavenska armija pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenog u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz centralne Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. Četničke kokarde zamijenili petokrakama. Zatim, 6. Lička proleterska divizija Nikole Tesle, pod komandom ratnog zločinca iz srpskog ustanka u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. Slavonska divizija pod komandom Radojice Nenezića, rođenog u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili prvenstveno Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dozvoljen ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne (2 dana kasnije) s tim da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske jedinice. Zagrebački partizanski korpus je 10. svibnja formalno preuzeo dužnost ‘Zagrebačkog garnizona’, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. Armije Koče Popovića.
‘Guverner’ okupiranog Zagreba je postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca, Srbija. O tome je pisao general Ivan Šibl u njegovoj knjizi ‘Sjećanja’.

Komandant tadašnje parade Jugoslavenske Armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio je Vaso Jovanović iz Podgorice u Crnoj Gori, komandant I. proleterske divizije.

Hrvatska – „oslobođenje“ je donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata

Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu doživio najgori mogući scenarij, građanski rat obojan ideološkim predznacima tadašnjih vodećih svjetskih sila. Dan 9. svibnja u Europi se slavi kao Dan pobjede. Na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora.
Osobito je grad Zagreb u svibnju 1945. doživio jedne od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti.

Zagrepčani su se nadali dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika. Nakon ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb započinju strahoviti i jezoviti zločini nad Zagrepčanima i onima koji su se tih dana zatekli u Zagrebu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, prije svega Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore „Kanal“ (današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj), Prečko i druge. Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. Mnogobrojne su obitelji strepile što će biti s njihovim najmilijima koji su otišli u nepoznato prema Zapadu, gdje su mnogi ubijeni na stratištima u Sloveniji.

Strašni zločini u Zagrebu – „zakon šutnje“ vlada do današnjeg dana

Najmasovniji zločini na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice, prije svega Gračanima. Gračani, uz Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoju ekonomiju uz glavni hrvatski grad.

Dolazak VI. ličke proleterske brigade u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo selo kojeg se i danas stariji mještani sjećaju s knedlom u grlu i suzom u očima. Nakon dvodnevene bitke u kojoj su pripadnici VI. ličke proleterske brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cijelo mjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. VI. lička proleterska brigada uspostavila je u Gračanima svoj stožer.

Brigada je također uspostavila svoj stožer i vojni zatvor u ulici Gračec na kućnom broju 22, u kući Drage Bešića. Podrum kuće služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade služile kao zatvor za zarobljenike. Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U zatvoru su mučeni hrvatski i njemački vojnici, ali i velik broj civila, osobito žena. Stradali su i domaći stanovnici, članovi ustaškog pokreta ili pripadnici hrvatskih vojnih formacija.

Pokolj ranjenika izvršen je i u bolnici za plućne bolesti „Brestovac“ na Sljemenu (iznad Gračana i Šestina), gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame. Smaknuća su trajala sve do početka lipnja 1945. kada VI. lička proleterska brigada napušta Gračane i ostavlja za sobom krvavi trag tzv. oslobođenja.

Zločin u Zagrebu nije bio spontan – naredba je došla iz OZNA-e

Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, jasno govori naredba koju je Aleksandar Ranković, šef OZNA-e, uputio 17. svibnja zapovjedništvu OZNA-e u Zagrebu: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.“ Dakle, sve je jasno, Ranković kao šef OZNA-e, izravno podređeni i najbliži Titov suradnik, dao je depešu hrvatskoj OZNA-i da treba započeti s represijom i zločinima.

Stratišta o kojima nije smjelo govoriti – grobovi su bili jame bez cvijeća i križa

Već nekoliko mjeseci nakon gračanskog pokolja stanovnici su na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to radili mladi koji su time prkosili komunističkoj vlasti. Kada je, međutim, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su shvatili da situacija postaje ozbiljna. Obilježavanje stratišta započelo je tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

To je bila ta kapa „mira i ljubavi“ kako ju je nazvao bivši predsjednik Josipović, kapa koja je predstavljala mržnju prema svemo što je hrvatsko i katoličko. Do dan danas u Gračanima se održao termin „preokret“, a ne „oslobođenje“, jer nas Hrvate nisu imali od čega oslobađati dojučerašnji četnici.

U Gračanima se nalaze brojna stratišta i jame puna hrvatskih mladića, vojnika, civila, žena i djece. Dva najveća stratišta su se Strmec u blizini sljemenskog tunela gdje je bačeno oko 600 ubijenih ljudi, te Belčenica i Peščenka gdje je u jamu bačeno oko 800 ljudi.

Gračani su, nažalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnog grada Hrvatskeo kojima se i danas ne smije govoriti, napraviti dokumentarni film ili na kraju krajeva povijesno i etički ispravno valorizirati kao – kolektivni zločin iz mržnje neviđenih razmjera na području Zagreba i Hrvatske.

U svojoj knjizi pod naslovom ‘Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina’ dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani osam posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim NDH 0,13 posto zločina.

Zanimljivo, sličan omjer zločina je bio i u posljednjem ratu na teritoriju Hrvatske i BiH, gdje su Srbi počinili preko 90 posto zločina. Samo je preoblačenje imalo suprotan smjer – ovog puta su skinuli petokrake i stavili kokarde.