Na današnji dan 25. studenog 1992. zastupnici Narodnog parlamenta Čehoslovačke izglasali su dokinuće države istog imena, iz koje su uskoro nastale dvije samostalne države: Češka i Slovačka.
Dok je na području donekle slične, višenacionalne i komunističke države bivše Jugoslavije, bjesnio krvavi rat koji su izazvali pripadnici komunističke elite na čelu sa (u praksi) vojnom huntom – JNA, poduprti velikosrpskim ambicijama najmnogobrojnijeg naroda propale države, čehoslovački narodi odlučili su se za miran razlaz.
To je postao primjer u svijetu kako susjedni i bliski narodi mogu živjeti u mirnom suživotu.
Dvije nove samostalne države, Češka i Slovačka, na zemljopisnoj karti Europe pojavile su se s prvim otkucajem ponoći 1. siječnja 1993., dok je dotadašnja zajednička češko-slovačka država nakon 74 godine postojanja otišla u povijest. Nakon što su Baršunastom revolucijom u studenom 1989. mirnim putem natjerali komunističku vlast na povlačenje (što je bilo nemoguće komunistima u Jugoslaviji), Česi i Slovaci tri godine kasnije jednako su tako baršunasto, za pregovaračkim stolom, dogovorili miran razlaz kao najbolje rješenje za budućnost obiju zemalja. Točnije, dogovor su postigli tadašnji češki i slovački premijeri, Václav Klaus i Vladimír Mečiar, a njihovi narodi nisu imali prilike na referendumu reći što o tome misle.
Sličnosti i razlike Čehoslovačke i Jugoslavije
Narode Jugoslavije spajali su slični jezici, kao i narode Čehoslovačke, iz čega se izvodila „paraznanstvena“ i ideološka teza o zajedničkom porijeklu jugoslavenskih naroda, ali razdvajala ih je ne samo vjera, nego i posljedice višestoljetnog života u dva različita svijeta: jednog pod duhovnom i svjetovnom vlašću Zapada (papa, Sveto Rimsko Carstvo, Ugarska, Habsburgovci, Venecija) i drugog pod vlašću Istoka (Bizant, višestoljetna prisutnost islama i Osmanlija), što je za sobom povlačilo duboke razlike u kulturnom i civilizacijskom smislu i izazivalo animozitete koje niti ideja jugoslavenstva nije mogla poništiti.
Osim toga, u Čehoslovačkoj su bila samo dva naroda uz brojnu mađarsku manjinu, a u Jugoslaviji šest, kao i brojna albanska manjina.
Stoga nikome u Češkoj nije ni palo na pamet pokušati oružano braniti integritet Čehoslovačke (kao Srbima u Jugoslaviji), ili Slovacima ugrabiti dio tuđeg teritorija (kao hrvatskim, bosanskim i donekle crnogorskim Srbima), što je u velikoj mjeri zasluga visoke političke kulture u Češkoj koju karakterizira privrženost demokraciji, realizam, mirotvorstvo i svijest o vrijednosti ljudskih života. Za razliku od vrha JNA, koji je Jugoslavijom vladao u obliku vojne hunte 45 godina, a koji se nije pomirio s raspadom Jugoslavije ustrajući na (ne)ustavnoj ulozi „armije kao čuvara“ ne samo jedinstva države, nego i komunističkog poretka, vrh čehoslovačke vojske potpuno se držao po strani u pregovorima o sudbini zemlje.
Odnose jugoslavenskih naroda narušavali su i događaji iz prošlosti, posebno zločini iz Drugog svjetskog rata, što se iskorištavalo za potenciranje sukoba (npr. srpske optužbe o „genocidnosti“ Hrvata i prijetnje osvetom „Turcima“, tj. muslimanima Bosne i Srbije, optuživanje „Šiptara za vekovnu mržnju prema Srbima“). Kod Čeha i Slovaka toga nije bilo jer se ta dva naroda nisu nikad oružano sukobljavala, slično kao Hrvati i Slovenci. No, kako je Slovačka nakon 1918. društveno, gospodarski i kulturno napredovala, tako je raslo i slovačko samopoštovanje i svijest da i slovački narod punu afirmaciju može doživjeti tek stvaranjem vlastite države i time u potpunosti postati ravnopravan Česima.
Odnos Češke i Slovačke – najsličniji odnosu Hrvatske i Slovenije
Prije 1918. Česi i Slovaci zajedno su živjeli tek u doba Velike Moravske koja je trajala od 833. do 907. Njenom propašću današnja Slovačka postaje sastavni dio Ugarske, bez vlastite državnosti, a Češka kao kneževina i kasnije kraljevina (sastavljena od Češke, Moravske i Šleske) dio Svetog Rimskog Carstva. U tom se smislu odnos Češke i Slovačke može usporediti s odnosom Slovenije i Hrvatske, koje su bile također dijelovi tih dvaju carstava više stotina godina, s time da je Hrvatska u zajednici s Ugarskom sačuvala svoju državnost, dok su Slovenci kao dio Svetog Rimskog Carstva (točnije Austrije), živjeli raštrkani u njenim južnim pokrajinama.
Nije stoga slučajno da Slovaci i Slovenci nemaju vlastito nacionalno ime, već su im imena izvedena iz općeg naziva za slavenske narode. Tu podjelu nije dokinuo niti nastanak Habsburške monarhije 1527. kad austrijska dinastija Habsburg dolazi na prijestolje i Češke i Ugarske i Hrvatske. Granica na Moravi, kao i ona na Sutli, tako je spriječila da se bliski susjedni narodi, unatoč intenzivnim međusobnim kontaktima, stope u jedan narod, ali ta granica nije nikada ni izazvala prijepore, a kamoli sukobe među tim narodima (do raspada kobne Jugoslavije i prijepora o Piranskom zaljevu).
Danas su odnosi dvaju naroda, Čeha i Slovaka u odvojenim i samostalnim državama, bolji nego ikada. To je i glavni razlog zašto je češko-slovački baršunasti razvod postao globalni politički brand. Da su ostali u zajedničkoj državi, neprestano bi između Čeha i Slovaka dolazilo do konflikata koji bi blokirali funkcioniranje institucija, kao što je danas slučaj u Belgiji, što bi negativno utjecalo i na međuljudske odnose i na međunarodni ugled zemlje.
Možda bi u tom slučaju Čehoslovačka neprekidno bila svjetski prvak u hokeju, što i danas među Česima i Slovacima izaziva romantiziranu nostalgiju prema vremenu zajedničkog života, ali samostalnost se i Češkoj i Slovačkoj višestruko isplatila pa ipak prevladava stav da je baršunasti razvod bio najbolje što se moglo dogoditi tim dvama narodima.
