Banovina Hrvatska je izraz stoljetne želje hrvatskog naroda za vlastitom državom i slobodom. Ujedno to je prijelazni i izvanredni pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja unutar prve velikosrpske Jugoslavije u zaoštrenim unutrašnjim i vanjskim prilikama uoči 2. svjetskog rata. Status Banovine Hrvatske gotovo je bio federalni. Drugi svjetski rat donio je trenutni raspad Jugoslavije, nestanak Banovine Hrvatske, ali i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske.
Banovina Hrvatska obuhvaćala je i velik dio teritorija današnje BiH gdje je živjelo hrvatsko stanovništvo.
Odmah po stvaranju Banovine Hrvatske pojavili su se među srbijanskim političarima, Srpskom pravoslavnom crkvom i hrvatskim Srbima reakcije da „su Hrvati dobili previše ovim sporazumom“, te otvorene namjere izdvajanja tzv. „srpskih teritorija“ iz Hrvatske. Isti scenarij ponavlja se 1941., a onda i 1991.
Na današnji dan 26. kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska. Nastala je na temelju sporazuma Dragiše Cvetkovića, predsjednika vlade prve Jugoslavije i Vladka Mačeka, vođe hrvatskog naroda, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije koja je bila vodeća politička snaga u Hrvatskoj.
U hrvatskom narodu smatrana je prijelaznim oblikom prema ostvarenju želje hrvatskog naroda – vlastite slobodne i samostalne države.
Hrvatsko pitanje u Jugoslaviji
Banovina Hrvatska rezultat je pokušaja rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države u okolnostima zaoštrenih europskih političkih prilika uoči II. svjetskog rata koji je počeo 1939. Osim toga unutrašnje prilike u prvoj velikosrpskoj Jugoslaviji nakon ubojstva Stjepana Radića, „šestosiječanjske diktature“, ubojstva srpskog kralja Aleksandra, kao i plebiscitarne podrške gotovo svih relevantnih hrvatskih političkih skupina Vladku Mačeku na izborima 1938. prinudile su Beograd na pregovore i ustupke koje su tražili vođe hrvatskog naroda. Hrvatska strana smatrala je utvrđena rješenja privremenima, tj. etapom u cjelovitu preuređenju jugoslavenske kraljevine.
Banovinu Hrvatsku činile su dotadašnje banovine Savska i Primorska te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, dakle najveći dio područja Kraljevine Jugoslavije s većinskim hrvatskim pučanstvom. U njezine su ovlasti preneseni poslovi poljoprivrede, trgovine, industrije, šuma, rudnika, građevina, socijalne politike i narodnog zdravlja, tjelesnog odgoja, pravde, prosvjete i unutarnje uprave, tj. većina poslova, osim vanjskih, vojnih i sigurnosnih te onih poslova koji su osiguravali jedinstveni gospodarski i novčarski sustav.
Prvi ban Banovine Hrvatske bio je I. Šubašić.
Banovina Hrvatska: Hrvati oduševljeni – Srbi ustali protiv
Po prvi put još od srednjeg vijeka, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti.
Reakcija srpskog stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah. Javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države (“Srbi na okup”). Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju. Mnogi srbijanski političari bili su nezadovoljni Sporazumom, smatrajući da se Hrvatima previše popustilo, rasla je djelatnost četnika i pronacističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića i sličnih.
Ekstremne i nacionalističke snage u srpskom stanovništvu na teritoriju Banovine Hrvatske, i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije bili su žestoki protivnik bilo kakve hrvatske samobitnosti. Ta oporba konstituiranju Banovine Hrvatske ogledala se u stvaranju velikosrpskog pokreta “Srbi na okup” u osnivanju raznih odbora za navodnu zaštitu srpskog naroda pa i u osnivanju tajnog udruženja “Srpska odbrana”.
Sve ove skupine politički su djelovale s velikosrpskih polazišta, suprotstavljale se osnivanju i konstituiranju Banovine Hrvatske jer je to za njih bilo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i odvajanje “srpskih krajeva” od Srbije.
Ova motrišta podrobno su iznijeta u pravilniku tajnog udruženja “Srpska odbrana” i u Poslanici Srbima Banovine Hrvatske 1940. U ovim velikosrpskim namjerama, slikovito rečeno, Srbija se označava kvočkom koja treba okupiti sve svoje piliće, tj. Srbe iz Banovine Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u cilju obrane njihovih nacionalnih interesa i očuvanja “narodnog i državnog jedinstva”.
Jedva održavana, vlada Cvetković-Maček srušena je nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, kada je 27. ožujka 1941., uz pomoć zapadnih obavještajnih službi, izvršen vojni udar generala Dušana Simovića, te umjesto regenta Pavla, punoljetnim je proglašen kralj Petar II.
Uskoro je počeo II. svjetski rat, Jugoslavija je poražena od Nijemaca u kratkom blic napadu i na teritoriju Banovine Hrvatske, s dodatkom Vrbaske banovine i dijela Drinske banovine nastala je Nezavisna Država Hrvatska.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
