“Cijelu večer bih mogao nabrajati zločine nad Hrvatima, koje više nitko ne spominje i koji se ne procesuiraju, ali ću istaknuti samo neke… Na granici općina Zenica i Busovača, dva mala hrvatska sela Dusina i Gusti Grab napale su postrojbe 7. muslimanske brigade, predvođene postrojbom El Mudžahid, sela su spalili, razorili, a na monstruozan način ubili su 17 civila i vojnika. Zapovjedniku HVO-a u selu Dusina Zvonku Rajiću izvadili su srce! To su učinili za primjer ostalim Hrvatima da vide kako će s njima postupati…” – kaže general HVO-a Mijo Jelić.
U knjizi «Boja smrti» autor Andrija Tunjić opisuje boravak u Zenici u ožujku 1993. i svoj susret s Živkom Totićem. S Dominikom Šakićem, Živkom Totićem i Tihomirom Ljubićem je 27. ožujka 1993. obišao zeničko selo Dusinu u kojem su 26. siječnja 1993. pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH uhitili, pobili i izmasakrirali 10 muškaraca-devet Hrvata i jednog Srbina koji se tu sklonio iz Zenice. Ubijeni su: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju u Busovači. U Tunjićevoj knjizi stoji: «…Narod zna da je Zvonku Rajiću izvađeno srce.»
Što je to još Tunjić vidio u Dusini?
Citirat ću samo neke dijelove iz njegova članka pod naslovom «Krvave avlije u Dusini»:
«Raziđosmo se okolo. Kao sablasti hodamo po ubijenom selu. Gdje god zavirimo, tragovi pomahnitalih muslimanskih ubojica. Razbacano posuđe, razbacane posteljine, rasute fotografije, školske bilježnice, pisma. …Ispred kuće pokojnog Nike Kegelja zapovjednik Totić i njegov tjelohranitelj Tihomir u stavu mirno. Niz zapovjednikovo lice sklizne suza. …Začusmo viku. Pogledamo, a ono dva vojnika Armije BiH trče prema nama, jedan sa snajperom. Zajapureni stadoše i počeše se derati: da ne smijemo biti ovdje, da je zabranjeno snimanje.» Na Tunjićev upit: «Tko je pobio i masakrirao ove ljude iz Dusine?», jedan od navedene dvojice pripadnika Armije BiH odgovara «Ja sam ti na drugom kraju.»
Tunjić je zabilježio i nekoliko izjava o stradavanju Hrvata Dusine od kojih je svakako zanimljiva ona Muje Šišića (Bošnjaka!?) iz sela Višnjice:
«Ovo nitko na svijetu ne bi opravdao. Žena mi se od straha prije vremena porodila. A ja čuvam stražu da ne ukradu ovo što je ostalo od ljudi koji su pobjegli. Je.. im mater, odsvakle su došli. Antinu sam kravu i krmad dvanaest dana hranio. …I sad sam nosio stvari ovih familija što su otišle, u školu da bi ih sklonio. Treba spasiti ljudsku muku. I mene je strah.»
