Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.
Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.
Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike
Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.
Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.
Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.
Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.
U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.
Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.
To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.
Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi
Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.
Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.
Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj.
