Danas 26. svibnja slavi se sveti Filip Neri, čiji se blagdan kao obvezan spomendan slavi u cijeloj Crkvi, a naročito svečano u Rimu. Vječni ga grad smatra svojim apostolom, glavnim suzaštitnikom, pa stoga gradska uprava svake godine 26. svibnja na njegov oltar u crkvi Alla Vallicella postavlja jedan zavjetni kalež, dar rimskoga puka. Ta značajna ceremonija, uz prekid od g. 1871. do 1924., traje još i danas, a uvijek uz veliko sudjelovanje vjernika.
Kao svećenik će svu svoju aktivnost upotrijebiti za duhovni odgoj mladeži, puka i klera. U Rimu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore.
U oratoriju se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. No čitali su se i životopisi svetaca, onih ljudi u kojima je ta Božja riječ postala život. Posjetitelji oratorija nisu ostali kod toga samo, već su se dali i na djela milosrđa. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice, te pomagali bolesnicima i siromasima.
U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali sav Božjom ljubavlju prožeti Filip Neri postade jedna od središnjih ličnosti Vječnoga grada.
Legendarna pokora Filipa Nerija vjernici koja je klevetala
Dovitljivost i duhovitost Filipa Nerija došla je do izražaja prilikom jedne ispovjedi. Jednoj je vjernici koja je došla ispovjediti grijeh klevete rekao da ode na najbližu tržnicu i da mu kupi svježe ubijenu kokoš, te da joj cijelim putem natrag čerupa perje. Kada se dotična vratila s očerupanom kokoši, rekao joj je; “A sada otiđite natrag i donesite mi sve perje koje ste pobacali uz put.” Kada je vjernica počela negodovati zbog toga što će joj to biti nemoguće, budući da je vjetar raznio perje, ispovjednik joj je odgovorio: “Ne možete. A ista je stvar i sa vašim lažima. Vaše riječi su otišle u svim pravcima. Ne možete ih više povući.” Tako je na najuvjerljiviji način pokazao ženi strahotu jezika i klevete
Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je “bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga”. I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on postade “drugi apostol Rima”. U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetom. Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu “kličući i pjevajući od radosti”. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti.
A umro je već sljedeće noći u 3 sata, a narod ga je odmah počeo slaviti kao sveca. Službeno je kanoniziran 1622.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
