27. studenoga 1096. počeo Prvi križarski rat – mitovi i istine

Na današnji dan 27. studenog 1096. počeo je Prvi križarski rat. Uz sjećanje na ove tragične događaje, narod.hr iznosi sintetiziranu i malo poznatu istinu druge medalje ovog rata i sljedećih, a koji su potpuno nekritički nepodložni znanstvenoj kritici istraživanju postali nedodirljivi mitovi galopirajućeg „prosvjetiteljstva“ od krvave Francuske revolucije do današnjih dana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Danas, i križarski ratovi, kao i mnoge druge teme (inkvizicija, Francuska revolucija, Španjolski građanski rat, saveznički zločini u II. svjetskom ratu, komunistički zločini i dr.) prestaju biti tabu radi rasvjetljenja istinite prošlosti. Poznavanje prošlosti važno je zbog smanjenja mogućnosti političke i druge ucjene i manipulacije u budućnosti.

Važnost Jeruzalema – Židovi, kršćani i muslimani

Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Malo je poznato da je nakon iskapanja na brdu Golgota i pronalaska Isusovog groba, Jeruzalem postao glavno hodočasničko mjesto za kršćane tada procvjetale sjeverne Afrike, cijele Europe i dijelova Azije. Rim i Carigrad bili su najveća crkvena središta, ali pravo duhovno središte kršćanskog (i židovskog) svijeta bio je i danas jest – Jeruzalem.

To je prekinuto nasilnim osvajanjima trgovca Muhameda početkom 7. stoljeća. Uvjeren da viđenja koja je imao u pustinji dolaze od anđela, počeo je svoju „proročku službu i sveti rat“ za širenje svoje religije. Onome tko se nije htio podrediti novoj „istinitoj vjeri“, ostala je jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima ili otići, na bilo koji način. Muhamedova ekspanzija je promijenila dotadašnji poznati svijet na nepoznat način još od Aleksandra Velikog, a sa posljedicama daleko većim i do današnjih dana. Muslimani su zauzeli gotovo cijeli tadašnji poznati civilizirani svijet (Bliski istok, sjever Afrike, veliki dio Mediterana, Pirinejski poluotok, Perziju), a da ih Karlo Martel (djed velikog Karla Velikog) nije zaustavio kod Toursa zauzeli bi i cijelu Europu.

638. Muslimani zauzeli Jeruzalem – od tolerancije do zločina i progona

Tekst se nastavlja ispod oglasa

638. muslimani su zauzeli Jeruzalem. Kršćani nisu pružali otpor, a tko je htio ostati morao je pristati na plaćanje „vjerskog poreza“ koji je bio normalan u ono vrijeme. Tolerancija muslimana je bila ispočetka dosta velika, pa je tako čak i legendarni kalif Harun-al-Rašid poslao svojevremeno Karlu Velikom ključeve crkve Svetog groba u Jeruzalemu.

Ipak, situacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh (biskup Jeruzalema) je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.

Kada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif guverneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Teško oskvrnuće Isusovog groba

Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetog Gospodina.

Istovremeno, sa istoka je zaprijetila nova opasnost – muslimani Turci Seldžuci, stepski i ratnički narod s istoka. Sami su nanosili teške udarce bagdadskom kalifu, muslimanskim Arapima i Bizantu. U toj situaciji bizantski car moli zapadni svijet i papu Urbana II. za pomoć, a oni su se pokazali spremnim pomoći svojoj kršćanskoj braći koja su nestajala pod kopitima i mačevima Seldžuka. Carigrad je bio pred padom, a muslimani Seldžuci na vratima Europe.
1077. osvojili su Seldžuci Jeruzalem.

Dakle, okolnosti su na početku prvoga križarskog pohoda bile jasne:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

1. Muslimani su prekršili danu riječ, došlo je do velika uništavanja crkava, osobito crkve Svetog groba, kršćani su bili maltretirani. Buduća nazočnost kršćana na svetim mjestima bila je ozbiljno ugrožena.
2. Bratska kršćanska zemlja – Bizant – u iznimno teškoj situaciji molila je za pomoć. Kako je seldžučka opasnost bIla velika, svako bi oklijevanje bilo jednako nepružanju pomoći, ali i opasnost za Europu.
3. Nije se radilo “imperijalizmu”, “kolonijalizmu” ili prisilnu obraćanju muslimana, nego jedino i samo o preživljavanju kršćana na Istoku i o sigurnosti jeruzalemskih hodočasnika sa Zapada.

Papa Urban II. spasio Europu od Turaka

Zbog ovih razloga mora svaki objektivni povjesničar ocijeniti poziv Urbana II. legitimnim, a križarski pohod ponajprije kao opravdanu mjeru. Egon Flaig, profesor stare povijesti na Sveučilištu u Greifswaldu, pogodio je srž stvari kada je 16. rujna 2006. rekao za Frankfurter Allgemeine Zeitung: “Urban II. je vidio ispravno. Da je Carigrad pao već 1100. godine, onda bi golema turska vojna sila ušla u srednju Europu 400 godina ranije. U tome slučaju najvjerojatnije ne bi došlo ni do razvoja raznolike europske kulture: ne bi bilo slobodnih gradskih ustava, nikakvih rasprava o ustavima, nikakvih katedrala, ne bi bilo renesanse, ne bi bilo napretka u znanosti… Jer u islamskim područjima iščeznula je slobodna – Grčka! – misao upravo u tom razdoblju. Tvrdnja Jacoba Burckhardta – ‘Sreća da se, kada se sve zbroj i, Europa oduprla islamu’ – znači upravo to da jednako moramo biti zahvalni križarima kao i grčkim obrambenim ratovima protiv Perzijanaca.” Izgredi do kojih je za vrijeme križarskih pohoda dolazilo, a koji su i Papu ispunjavali ogorčenjem, predstavljali su nešto sasvim drugo.

Tolerancija križara prema muslimanima

Muslimani su Jeruzalem smatrali, nakon Meke i Medine, svojim trećim svetim gradom jer je Muhamed sanjao da je na “nebeskomu konju” posjetio hramsko brdo. I danas se kao dokaz noćnoga putovanja u snu pokazuje otisak kopita u stijeni ispod zlatne kupole. Kršćanima nisu oprostili što je njihovo “veličanstveno svetište” (haram asch-scharif) čitavo stoljeće bilo u rukama “nevjernika”. Usto, oni tijekom ovoga vremena nisu bili potlačeni. U križarskim su mjestima mogli slobodno i neometano ispovijedati svoju religiju, posjedovati zemljišta, graditi džamije i škole te hodočastiti u Meku.

Jedino su morali, kao i kršćani u muslimanskim zemljama, plaćati poseban porez. Tako je španjolski musliman Ibn Jubayr, koji je 1180. kroz Outremer putovao u Meku, mislio da je bolji život njegove subraće u vjeri pod kršćanima, nego onih koji žive u islamskim zemljama: “Posjedi, sela i dvorovi ostali su u posjedu muslimana. Kod mnogih od ovih ljudi pojavila se sumnja kada su usporedili svoju sudbinu sa sudbinom svoje braće u muslimanskim oblastima. Jer ovi su trpjeli nepravdu od svoje subraće u vjeri dok su se Franci (mislio je na križare) prema njima ponašali kao prema ravnopravnima.”

Ovo je na žalost u sljedećim stoljećima brzo zaboravljeno, a velike zasluge za to imaju „djeca Francuske revolucije“ koja s velikom mržnjom, netolerancijom i nekritičnošću promatraju sva događanja prije pojave te prve velike koja je napravila genocid nad vlastitim narodom (stotine tisuća ubijenih u višegodišnjim pokoljima i teroru, osobito u pokrajinama gdje nisu bili prihvaćeni).

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.