Na današnji dan 29. srpnja 1907. u Karlovcu rođen je Ljudevit Jonke, jedan od najpoznatijih hrvatskih jezikoslovaca 20. stoljeća.
Osobito je zapamćen po otporu koji je pružao pokušajima srbizacije i unitarizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji. U tim tamnim vremenima se za takve stvari gubila glava ili odlazilo na dugogodišnje robije.
“Zbog znanstvene neopravdanosti i neosnovanosti, zbog pritisaka na hrvatski književni jezik, zbog pritisaka na hrvatske lingviste koji su branili prirodna prava hrvatskoga književnog jezika«.”, riječi su Ljudevita Jonke nakon povlačenja svog potpisa sa znamenitog Novosadskog dogovora 1954. koji je bio temelj za uništenje hrvatskog jezika.
Zbog “hrvatskoga nacionalizma” osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a nakon puča u Karađorđevu 1971. prisilno je 1973. umirovljen.
Otada je radio na završetku Rječnika HAZU.
Jonkeovo bavljenje filološkim pitanjima u 19. stoljeću vrlo je važno pored ostaloga i zato što pobjedom hrvatskih vukovaca potkraj toga stoljeća nepravedno padaju u zaborav važna dostignuća predstavnika zagrebačke filološke škole te zbog toga što je Jonke bio prvi koji je na to uvjerljivo upozorio.
Upravo je nenadomjestiva uloga Ljudevita Jonkea kao glavnoga autoriteta u standardnojezičnim i jezičnopolitičkim pitanjima u Hrvatskoj između pedesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Unatoč brojnim poteškoćama kroz koje je prolazio u tim vrlo teškim i mučnim vremenima za Hrvate, te kompromisima koje je pritom morao praviti, njegovo je temeljno stajalište u vezi s tom problematikom ostalo dosljedno i jasno: jezik Hrvata ima svoje i povijesno, i kulturološki, i nacionalno uvjetovane posebnosti, koje se moraju poštovati i koje ne smiju biti žrtvovane nikakvim unitarnim i/ili unitarističkim političkim projektima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
