Da je doprinos međunarodne zajednice, a osobito većine zemalja EU, hrvatskoj borbi za slobodu bio na štetu Hrvata već znaju i ptice na grani. Ipak, katastrofalne posljedice koje bi imao ponuđeni plan Z-4 za nas Hrvate značile bi praktički: uništenje Hrvatske kroz trajnu nestabilnost, necjelovitost, separatističke težnje i druge štete. Praktički Hrvatska ne bi mogla funkcionirati, bolje rečeno bila bi slična današnjoj BiH, ako ne i u težoj situaciji.
Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a (koje su se sastajale u Zagrebu u ruskom veleposlanstvu od 22. ožujka 1994).
Podsjećamo, u tom trenutku još uvijek je gotovo 1/3 teritorija naše domovine bila pod okupacijom Srba.
Plan je sadržavao praktički plan stvaranja srpske države na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske. Njime bi bila legalizirana srbijanska okupacija, a srbijanska paradržava dobila bi pravo na svoju vojsku, policiju, novac, ministarstva, parlament i predsjednika.
To bi našu domovinu odvelo u katastrofu.
Tzv „liberalna oporba“ u Hrvatskoj smatrala je da je plan šansa za Hrvatsku, jer bi omogućio brzu europsku integraciju zemlje, ekonomski razvitak i perspektivu da racionalno, uz pomoć ekonomskog potencijala, Hrvatska integrira okupirane prostore te da ekonomskim prosperitetom preusmjeri zagledanost svojih sugrađana srpske nacionalnosti u Beograd i vrati ih u orbitu Zagreba, što je klasična frazeologija te političke grupacije već više od 20 godina.
Odbor za mirnu reintergraciju hrvatskih okupiranih područja na saborskom zasjedanju 6.ožujka 1995. zaključio je da je plan Z-4 za Hrvatsku neprihvatljiv. Nešto ranije Odbor za ustav konstatirao je da je plan suprotan hrvatskom Ustavu koji se protivi federalizaciji i konfederalizaciji Hrvatske. Hrvatska je samo načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima, dok istodobno pobunjeničko rukovodstvo iz Knina nije ni željelo primiti plan od 53 stranice i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika.
Franjo Tuđman shvatio je, kao državnik i vizionar, da je Hrvatska spremna za vojnu pobjedu nad Srbima. On se pravio, pred međunarodnom zajednicom, zainteresiranim za plan Z-4 iz razloga jer mu je Nacionalna središnjica za elektronsko izviđanje već dostavila podatke, prisluškujući i Beograd i Knin kako ga pobunjeni Srbi neće prihvatiti.
To je bio odličan povod za Vojno-redarstvenu operaciju Oluja koja je jednom zauvijek pomela srbijanske planove i želje da stvore državu na hrvatskom državnom teritoriju.
