Najljepši izdanak hrvatske kulturne i povijesne baštine, biserni grad na obalama južne Hrvatske – Dubrovnik – 6. prosinca 1991. doživio je jedan od najtežih dana svoje prebogate povijesti.
Taj dan počela je opća ofenziva na „UNESCOV biser“, grad pod zaštitom Svjetske kulturne baštine.
Balkanski talibani i rušitelji, srpske i crnogorske četničke i komunističke snage, zasule su samo zaštićeno središte grada stotinama projektila uništavajući Grad, dok su njihove pješačke postrojbe počeli opći napad na posljednju točku obrane Dubrovnika – utvrdu Imperial na brdu Srđ.
Postoje dani i događaji koji moraju biti utisnuti u kolektivno pamćenje ljudi i naroda. Za Dubrovčane to je baš 6. prosinca 1991.
Utvrda Imperial na Srđu – braniteljica i čuvarica Grada
Utvrdu Imperial na brdu Srđ dao je sagraditi francuski imperator Napoleon kao obranu od ruskih i crnogorskih provala, pljačkanja i paleža u 19. stoljeću. Te pljačkaške horde iz istočne Hercegovine i Crne Gore već su nekoliko puta do Domovinskog rata popljačkale i popalile hrvatska sela Konavala i okolice Dubrovnika, ali sam Grad nikada nisu uspjele osvojiti.
Srđ – bitka koja je spasila Dubrovnik
Napad na sve crte obrane započeo je u 05:40 sati, a najžešći napadi i granatiranja bili su usmjereni na utvrdu Imperial, te naselja Sustjepan, Nuncijatu i na hotel Belvedere. Iako brojčano oko 20 puta slabiji, branitelji utvrde, kojih je toga dana na položaju bilo četrdesetak (podjednako Dubrovčani i HOS-ovci koji su bili u sastavu 4. gbr) nasuprot daleko bolje naoružanih pripadnika JNA i četničkih dragovoljaca te potpore od oko 700 neprijateljskih vojnika tenkovskih, topničkih i raznih drugih postrojbi, u bliskim su borbama tijekom bitke za Srđ uspjeli odbiti sve napade.
Neprijatelj osvaja istočni i dio središnjeg dijela utvrde – Dubrovnik pred padom
Nakon prvotnog udara branitelji se povlače u unutrašnjost utvrde, a neprijatelj zauzima istočno krilo i izbija na gornju terasu središnjeg dijela utvrde. Branitelji povremeno izlijeću iz utvrde na gornju terasu te ručnim bombama pokušavaju odbiti napad. Neprijateljski tenkovi prilaze samoj utvrdi i dolaze na tridesetak metara blizu od njenog ulaza. Jedan od branitelja uspijeva pogoditi kupolu tenka koji je napredovao sa zapada. Posada tenka, ostavši bez uređaja za promatranje, panično traži pomoć i zamjenu.
Gardisti traže da Hrvatska vojska iz grada puca po utvrdi!
Istovremeno, a nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde traže od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića (heroja kojeg je bivši predsjednik Mesić nasilno umirovio), da izda zapovijed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika su krenule dvije grupe pripadnika specijalne policije. Branitelji utvrde, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati “Zovi samo zovi” te posljednjim snagama borbama prsa o prsa uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je.
Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje s povlačenjem.
Pobjeda!
Taj je dan označio prekretnicu u ratu oko Dubrovnika. Moral branitelja je značajno porastao, a neprijatelj je shvatio da osvajanje Dubrovnika neće ići onako lako kako je zamislio. Kao i Vukovar, Dubrovnik je neplanirano postao „kost u grlu“ JNA i četnicima.
Tog najtežeg dana 6. prosinca 1991. godine Dubrovnik su na prvim crtama obrane branila i obranila točno 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada HV kasnije dobiti svoju oznaku 163.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
