Osvrt na popis predloženih djela za cjelovito čitanje u prijedlogu kurikula Hrvatskoga jezika iz perspektive gimnazijske profesorice.

Sadržajno i metodički promašen popis lektire

Onoga dana kada je u javnosti objavljen Nacionalni kurikulum nastavnoga predmeta Hrvatski jezik (prijedlog), digla se, zasluženo, neviđena prašina upravo oko Oca Hrvatske Književnosti Marka Marulića.

U tome trenutku svojim sam učenicima poslala komentar Milovana Tatarina iz Osijeka:
„(…) ‘Mayflower’je tek 1620. uplovio u blizinu današnjega New Yorka – čime je simbolično započela europska kolonizacija američkoga kontinenta – no ne želim se ispričavati što je do 1620. hrvatska kultura imala Marka Marulića, Marina Držića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića (…), što je Ivan Gundulić imao gotove ‘Pjesni pokorne kralja Davida’, koje je tiskao u Rimu 1621. Sva su ta djela napisana jezikom kojim danas više ne govorimo, ali to ne znači da se ne trebamo truditi razumjeti ga.

Zapisi iz školskih klupa

Već više od dva desetljeća predajem Hrvatski jezik na jednoj zagrebačkoj gimnaziji i moram reći da moji učenici čitaju Gavranovu Juditu i da mi za tu izbornu lektiru nikada nije trebao nikakav popis niti dopuštenje. Dakako, uopće nije sporno da će učenici usto upoznati i poetiku i vrijednost Marulića kao i biblijske Judite! Tumačiti Gundulićeva Osmana čitanjem Pavličićevih Koraljnih vrata i za učenike je uzbudljivo čitateljsko iskustvo.

Upoznati tu daleku, nepoznatu, staru književnost hrvatske renesanse preko anegdota iz staroga Dubrovnika (primjerice o prvoj nogometnoj lopti) iz knjige Slobodana Prosperova Novaka Kad su đavli voljeli hrvatski još ih više intrigira. I eto nam didaktičkoga oblika skupnoga rada bez „terora metodike“, kako kaže isti uvaženi povjesničar književnosti za prijedlog kurikula.

Uz interpretaciju Danteova alegorijskog putovanja učenici čitaju Coelhova Alkemičara (mit o Narcisu) – i eto nam intertekstualnosti! (U međuvremenu je Coelho iščeznuo s crvenog tepiha pa, srećom, ne moram više raditi ono što ne odgovara ni mome čitateljskom ukusu.) Nakon oduševljenja Poeovom lektirom Crni mačak učenicima se može ponuditi izborna novela hrvatskoga fantastičara Gorana Tribusona.

I tako teku nastavni sati uvijek pazeći da nastavnik ostvari sve programom zadane obavezne autore, a time i ishode (ciljeve), da se detaljno analiziraju i interpretiraju lektirni naslovi s popisa obvezatnih djela na državnoj maturi, a pritom nastojimo učenike naučiti i jezično se izražavati bez internetskih formulacija. No, današnji „subjekti nastave“ relativno malo čitaju – bilo obaveznu, izbornu ili slobodnu lektiru.

Današnja mladež, nažalost, nema razvijen čitateljski ukus – često ne čita ni stripove! Proživjevši svoj život u Zagrebu, i mnogi odrasli rijetko su zašli u Hrvatsko narodno kazalište. Šećući ulicama Šenoina Zlatarova zlata, Zagrepčani i oni koji se takvima smatraju ne snalaze se najbolje u Donjem i Gornjem gradu.

Ono što je potrebno za kvalitetnu nastavu pa tako i za izbor lektirnih djela jest poznavati „bilo učenika“, što znači da trebamo biti svjesni kako ih upravo mi u ovim formativnim srednjoškolskim godinama oblikujemo u osobe sposobne kritički promišljati o svijetu, ali i izazovima suvremenoga trenutka. Pritom ne možemo biti ni glumci ni performeri nego kvalitetni nastavnici koji će u njih utkati onaj kanon koji ostaje trajan za cijeli život. Odgovornost je golema, samo kao da je nisu svjesni upravo oni koji su s takvom „nepodnošljivom lakoćom postojanja“ sročili golemi prijedlog kurikula, koji je naposljetku razočarao naša pozitivna očekivanja. On nažalost nije „uputnik“ – što bi po svome značenju kurikul trebao biti – a ne daje ni smjernice i za kakvo po(d)učavanje.

Izgleda da je „knjiga spala na dva slova“! S obzirom da su samo dva autora kurikula gimnazijski profesori (Goran Novaković i Branka Tolić) – pretpostavka je da su oni i odgovorni za kompletan popis lektirnih djela za gimnazijalce. (Ako stručnu radnu skupinu „razdijelimo“ na nastavnike za niže i više razrede osnovne škole, strukovne škole i gimnazije te savjetnike sa sveučilišta, računica ispada vrlo jednostavna.)

Škola kao čitateljski klub

Najveće prijepore u prijedlogu kurikula izazvao je izbor suvremene lektire i mislim da on nikako ne bi smio biti „prepušten“ pojedincima, pa makar se radilo i o nama samima – školskim nastavnicima s iskustvom iz svakodnevne prakse. Naime, unatoč predloženim autorima i naslovima smatram da je problematika lektire kudikamo opsežnija od osobnoga mišljenja jer lektirni popis ne smije biti popis lijepih želja niti novogodišnja top lista najčitanijih naslova.

Uostalom, kako kaže Lahorka Plejić Poje, nastava se ne može pretvoriti u „čitateljski klub“!

Za one rijetke ljubitelje pisane riječi među učenicima već postoje projekti koje je (besplatno) pokrenulo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta poput Čitaj! i Pisci na mreži ili pak već svjetski poznate Noći knjige i Mjeseca hrvatske knjige. Tim oblicima izvanškolskih aktivnosti uvijek se može poticati literarna znatiželja učenika.

Uvaženi profesor metodike Dragutin Rosandić ustvrdio je da eksperti koji provode reformu nisu svjesni maloga stupnja povjerenja koje uživaju. Upravo je nezamisliva lakoća preskakanja neospornih autoriteta struke. Smatram da samo znanstvenici – nužno u suradnji s nastavnicima praktičarima – mogu kreirati nastavni program (prvenstveno onaj kanonski). Nastavnici su ti koji bi u kvalitetnoj raspravi (za koju je potrebno vrijeme, a ne jedan županijski skup) trebali i morali komentirati lektirni popis na temelju svoga praktičnog nastavnog iskustva i sugerirati prijedloge. To bi se onda zvalo „stručna rasprava“ jer ono što nam je ponuđeno na županijskim stručnim vijećima bilo je ispod digniteta struke. (Predstavljači se čak ni sami nisu usuglasili oko naziva temeljnoga dokumenta kurikul/„kurikulum“.)

Naši komentari na prijedlog kurikula sveli se na pisanje pitanja na papiriće koje će „nepoznat netko“ pregledati. Kao da smo se i sami našli u Orwelovoj 1984. gdje nam je Veliki Brat enigma, a ne samo još jedan naslov s popisa lektire!

Kao što je Sanda Ham upozorila na jezičnu (ne)sadržajnost kurikula – u kojemu su zaobiđena neosporna imena velikih jezikoslovaca kojima se Hrvati mogu samo ponositi kao akademici Radoslav Katičić i August Kovačec – tako se ni sadržaji područja (domene) književnosti nisu vezali ni uz kakav program, a kamoli autore koji su na književnopovijesnoj i teorijskoj osnovi o tome pisali hrestomatije hrvatske književnosti.

Primjerice Slobodan Prosperov Novak, Vinko Brešić, Krešimir Nemec, autor Antologije hrvatske novele i trodijelne Povijesti hrvatskoga romana ili Sanja Nikčević, autorica također trodijelne Antologije hrvatske ratne drame. No, ni sama Kroatistika (dakle matični odsjek) zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta ni na koji način nije reagirala na ponuđeni prijedlog kurikula! Izuzetak je Dean Slavić, koji je argumentirano ponudio niz autora.

Postoje li „lijevi i desni pisci“?

Iz vlastitoga čitateljskoga i nastavničkoga iskustva pitam se koliko su nastavnici osposobljeni i educirani predavati suvremene autore o čijim djelima postoji tek jedna do dvije kritike, ali koja ni na koji način nisu znanstveno interpretirana. Za njihovu relevantnu recepciju prvenstveno treba vremena (Kako se na popisu lektire mogu naći Kristian Novak ili Ivica Prtenjača čiji je roman Brdo izašao u vrijeme dovršavanja prijedloga kurikula?!?), a za adekvatnu interpretaciju suvremenih djela nedostaje znanstvene literature te itekako treba promišljati uopće o mogućnosti percepcije takvih djela kao i o ciljevima i vrijednostima koje ona promiču. (Namjerno izbjegavam pomalo pomodni metodički termin „ishodi“.)

Što želim istaknuti – u popisu izborne lektire nije samo riječ o izboru autora nego i djela!

Usput, zar je slučajno da su gotovo svi suvremeni pisci – njih čak dvadesetak – svi odreda članovi Hrvatskoga društva pisaca (onoga koje se smatra lijevo orijentiranim i koje nije dalo nikakav komentar na prijedlog kurikula), dok ga je ugledno Društvo hrvatskih književnika, staro više od stotinu godina (koje etiketiraju desničarskim izjednačavajući ga s „nazadnjaštvom“) – ocijenilo neprimjerenim i štetnim?!? Pritom činjenica da su se na popisu našli akademik Pavao Pavličić, Miro Gavran – naš najprevođeniji autor današnjice (kao nekada Marulić), Ivo Brešan… ne može biti protuargument jer su oni neupitni hrvatski književni klasici.

Smatram također da bi popis književnih djela za (ne nužno cjelovito) čitanje trebao biti sustavniji i uži jer izbornost smo i do sada imali koliko nam je program dopuštao. Popis lektire još je relativno i najjednostavniji dio cjelokupnoga prijedloga kurikula jer on samo treba pratiti program, ali problem je u tome što programa nastave književnosti (na temelju kojega bi nastavnici trebali izraditi svoje godišnje izvedbene nastavne planove) jednostavno – nema! Autori i naslovi moraju se revidirati! Mislim da književni kanon nije upitan, ali je on na ovaj način za nastavnike postao fluidan, neuhvatljiv.

Dakle, mnogo je zahtjevnije definirati i normirati sadržaj književnosti, jezika i jezičnoga izražavanja. (Smatram da u novom kurikulu treba zadržati ta tri dosadašnja područja jer se u materinskome jeziku komunikacija kao ishod podrazumijeva, a ideja da se „bonton i zabava“ posebno istaknu kao ishodi nastave Hrvatskoga jezika na svim razinama (modulima) u kurikulu jest apsurdna – i u znanstvenom i nastavnom i u didaktičkom smislu.)

Tko se boji lika još

S obzirom na vlastito iskustvo čitanja suvremene strane i domaće beletristike, posebice one navedene u prijedlogu kurikula, a vodeći se iskustvom iz razreda, mislim da prilično dobro poznajem učenike, njihove interese i afinitete.

U ponuđenome popisu neka su djela potpuno neprimjerena njihovoj dobi, razmišljanjima i sadašnjem trenutku. Vodeći računa o autorima i naslovima, ne možemo razmišljati u svojim profesorskim literarnim kategorijama (jer smo mi studirali književnost) nego o učeničkoj recepciji tih djela. Svi vjerojatno uživamo čitajući Marinkovićeva Kiklopa ili Novakov roman Mirisi, zlato i tamjan, ali današnji učenik do njih ne može doprijeti. Svi poznajemo klasičnu vrijednost Goetheova Fausta i pomalo trivijalne Patnje mladoga Werthera, ali ponuđeno je nešto što ni mnogi studenti germanistike zasigurno ne čitaju kao ni kroatisti Krležine Zastave. To je realitet. On ne znači nužno da sve treba svesti na veličinu moderne kratke priče, novele ili crtice, ali pomno treba promisliti što ponuditi, pa makar i kao izbor. Iako izrazito volim svoju struku, smatram da učenicima kao „subjektima nastave“ ne moramo nužno podilaziti samo zato što im je gradivo „nerazumljivo ili teško“.

Svi se divimo Ecovu romanu Ime ruže, no koliko ga god „reklamirala“ u razredu, rijetki su uopće pogledali i istoimeni izvanredan film, a kamoli pročitali roman. A toliko je poveznica, simbola, intertekstualnosti, međupredmetnih veza, građanskoga odgoja u svemu ovome… Nije li onda bolje pročitati neki esej/putopis iz Ecove knjižice Kako putovati s lososom (iako je sjajne putopisne knjige objavila i Nives Opačić), Desetoga čovjeka Grahama Greena ili Vieweghov Odgoj djevojaka u Češkoj umjesto (iako boljega) predloženog romana Sjajne zeznute godine – mislim da taj roman ne može razumjeti ni prosječan zapadnjak koji nije živio iza „željezne zavjese“.

Trebaju li – unatoč tome što su nobelovci – Gabriel García Márquez ili Orhan Pamuk biti zastupljeni s tri-četiri djela, a Ivan Gundulić samo s jednim?!? (Velikan kojemu su se poklonili i hrvatski preporoditelji dok ih gledamo na zastoru zagrebačkoga HNK.) Zar umjesto Agathe Christie ne možemo ponuditi Zagorkin krimić Kneginja iz Petrinjske ulice?

Kako je uopće moguće da se na popisu književnih imena našao Johnny Štulić, ali ne i Vlado Gotovac? (Da ne spominjemo njegovo retoričko umijeće.) Zašto srpski književnik Danilo Kiš, ali ne i hrvatski emigrant Viktor Vida? Djeluje gotovo nadrealno. A kad smo već u sferi nadrealizma, hrvatska književnost ima svjetski priznatoga Radovana Ivšića ili ekspresionista Josipa Kosora!

Hrvati su pokrenuli čak i futuristički časopis Zvrk. Naša avangardna književnost postojala je početkom 20. stoljeća jednako kao i ona europska! Biti suvremen i ispred svoga vremena znači kao takav ući i u povijest hrvatske književnosti koju poučavamo u nastavi, a ne u antikvarijatu ili arhivu. U tome smislu – ako želimo biti moderni – nisu spomenuti ni suvremeni „književni pokreti“ poput fakovaca ili eventualista!

Sastavljači popisa suvremenih hrvatskih književnika očito su se vodili društveno-ideološkom etabliranošću autora i nagradama pojedinim djelima, a ne tematskom podlogom i idejama koje konkretno djelo promiče. Naime, Renato Baretić je osim popularnoga Osmog povjerenika napisao i prekrasan roman Pričaj mi o njoj o ranama ljubavi nakon zgarišta Domovinskoga rata. Umjesto Sarajevskoga Marlbora zašto nije uvršten Jergovićev roman (relativno nepoznat, ideološki pozitivan pa dakle i polemički nezanimljiv) Gloria in excelsis, araličevsko-andrićevski roman o vjerskoj snošljivosti?!? Zašto umjesto Ante Tomića nije na popisu kudikamo duhovitiji i aktualniji Ivica Ivanišević?

Umjesto Tribusonove sjajne Povijesti pornografije bolje Rani dani – ne zbog svoga naslova nego zato što roman dobno korespondira s razdobljem odrastanja, a ne studiranja. Ili Tko se boji lika još Julijane Matanović kada je već biografsko štivo ponuđeno s Tribusonom. Zašto Senko Karuza kada je kultni gastronom hrvatske književnosti Veljko Barbieri? Tolika pitanja bez literarnoga i metodičkoga pojašnjenja! Osim ako odgovori nisu političke ili ideološke naravi?! Zašto toliko latinoameričkih autora kada živimo u europskoj civilizaciji – pa ne moramo baš poznavati književni zemljovid svijeta. Kvantitetom nećemo povećati načitanost učenika.

Iščitavajući predloženi popis lektirnih djela u kurikulu stječe se dojam da je riječ i o određenome čitateljskom neiskustvu njegovih autora u „ponudi“ koja slijedi samo pomodne trendove, ali ne i teme koje korespondiraju s adolescentskim čitateljskim potrebama. Slobodna sam – iako bez „motivacijskog pisma“ (kojim su se profesori prijavljivali za sudjelovanje u reformi i kreiranju programa), ali zato visoko motivirana – na koncu ponuditi i neke „svoje“ omiljene naslove poput sjajnoga romana za tinejdžere Josteina Gaardera Sofijin svijet ili intertekstualno intrigantne Kafkine juhe Marka Cricka, tematski humanistički intonirane trilogije Franka McCourta (Angelin prah, Irac u New Yorku i Učitelj). A želimo li biti aktualni, svakako predlažem romane Nicka Hornbyja Nogometna groznica, Sve zbog jednog dječaka i Duži put do dna ili Khaleda Hosseinija i njegov egzotični, a sada tako blizak, roman Gonič zmajeva. Vjerujem da bi svako ovo djelo svojom živopisnošću i aktualnošću oduševilo jednoga srednjoškolca više nego već vremešni Lovac u žitu. A da ne govorimo o Novim patnjama mladoga W. Ulricha Plenzdorfa, romanu koji se, nažalost, ne može više pronaći na policama nijedne naše knjižnice.

Dobro došli u „zemlju neznanja“!

Vraćam se na temelje, a to je kanonski popis obaveznih djela kakav i postoji u još uvijek aktualnome nastavnom programu, a koji smo svi već godinama željeli revidirati i reformirati! Obvezatna djela za onu obvezu pred kojom stoje i učenici i njihovi nastavnici, a to je – državna matura i cjeloživotno učenje! Na ta pitanja od Stručne radne skupine za Hrvatski jezik nastavnici nisu dobili nikakav odgovor! Matura je do sada pokazala oskudnost u načitanosti, pismenosti i izražavanju učenika jer ih potiče na pisanje po smjernicama i usmjerenost gotovim „receptima“ s interneta (zbog čega je prije nekoliko godina izbio i svojevrstan skandal jer je stotinjak učenika napisalo identičan esej) te se polako pretvara u promašaj.

Zbog svega navedenoga revolt i neslaganje profesora s ovakvim nedorečenim kurikulom zaista je neiskaziv. Kurikul koji su sastavili ljudi koji se pritom nisu vodili ni za kakvim autoritetima struke, što Hrvatsku kao državu i naciju vodi u „zemlju neznanja“ – jer znanje je ionako prognano iz svih ishoda učenja (prema famoznoj Bloomovoj taksonomiji)! Svi smo željeli promjene i reformu, ali one sustavne, što znači rasterećenje predmeta i programa odnosno sadržaja. Nije se ponudilo baš ništa od priželjkivanoga, a izgubilo se mnogo – nije povećana satnica Hrvatskoga jezika, a smanjena je satnica stranih jezika. U Europskoj uniji 21. stoljeća?!?
Od antičke Sofoklove Antigone učenike podučavamo građanskomu odgoju uklopljenu u međupredmetne veze – da se izrazim odgovarajućim i poželjnim rječnikom – potičemo ih da argumentiraju svoja stajališta, podučavamo ih vrijednostima (i razlikama) vječnih ljudskih i božanskih zakona, a kada to pokušamo primijeniti u svojoj stvarnosti, najčešće budemo obilježeni kao oni „drugi“ – anakroni. I to je još eufemizam!

Posla je još mnogo i promjene su i više nego nužne za naraštaje koji će ubrzo voditi ovo naše društvo, a svjesni smo stanja u kojemu je nastavnička profesija degradirana. Uništi li se i nacionalni duh, završit ćemo na rubu europske kulture i civilizacije, kojoj smo – da se vratim na početak i Marka Marulića – upravo u njegovo doba humanizma nedjeljivo pripadali.

* Antonia Sikavica Joler, profesorica hrvatskoga jezika u I. gimnaziji u Zagrebu, urednica web stranica Hrvatski na mreži (www.sikavica.joler.eu)

Izvor: Narod.hr/vjeraidjela.com
Photo: pixabay.com