Hrvatski sabor je još 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. – 1990. u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bez iznimke bili popraćeni masovnim povredama ljudskih prava.
Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava se 23. kolovoza u Republici Hrvatskoj. U završnom dijelu Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. i odlukom o proglašenju dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma velikom većinom glasova pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Europskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.
Europski je parlament u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji. Hrvatska se tako pridružila da se obilježavanje održava 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, posebice zločinačkog komunističkog režima.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno je osudila teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izrazila suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština se izjasnila da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji. Skupština je također pozvala sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.
No što se događa u Hrvatskoj? Hrvatska deset godina poslije Deklaracije Hrvatskog sabora nije razjasnila ni dovoljno jasno osudila komunističke zločine, na čelu sa boljševik-maršalom JB Titom. Cijeli niz godina 23. kolovoza kao Europski dan osude prije svega komunističkih režima i njihovih žrtava, u Hrvatskoj se politički i medijski ignorira i marginalizira. U svakom slučaju ne pridaje mu se toliki javni značaj kao primjerice komemoracijama u šumi Brezovica, četnikovanju u Srbu ili komemoriranjima žrtvama u Jasenovcu.
Ova godina je posebno znakovita, jer se Europski dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, posebno komunističkog režima koji je ostavio strahovito razorne posljedice u hrvatskom nacionalnom biću, obilježava u jeku izborne kampanje. Već je razvidno, da bi svakom poštenom hrvatskom biraču trebalo biti jasno da glas za Zorana Milanovića i njegovu tzv. Narodnu koaliciju je glas za zaštitu komunističkih zločina i zločinaca. Ta je politička opcija čak u Hrvatskom saboru pokušajem izmjene zakona željela zaštiti komunističke zločine i zločince kada je Njemačka zatražila izručenje onih koji su nedavno i osuđeni za organizirano naređivanje i ubijanje po nalozima jugokomunističke Partije. Takvu stranku i takvog predsjednika stranke, koji su pokušavali zataškati i zaštiti komunističke zločince, trebalo bi u ime digniteta žrtava javno prozivati i moralno osuđivati cijelim tijekom izborne kampanje. To je krimen kojeg hrvatski narod treba čuti i poznavati, a na izborima svojim glasom presuditi.
Također glas za Milana Bandića i njegovu Stranku rada i solidarnosti je glas za solidarnost sa komunističkim zločinima. Naime, Milan Bandić je izjavio, u nedavnom intervjuu najavio, da će raspisati referendum o promjeni imena Trg maršala Tita u Zagrebu. To je politička floskula ‘par exelence’ iza koje stoji računica ideološke prevage biračkog tijela u Gradu Zagrebu. Poznato je da je JB Tito po inozemnim istraživanjima svrstan na 10. mjesto komunističkih zločinaca u svijetu. U prilog tim znanstvenim istraživanjima svjedoče tisuće masovnih grobnica i pojedinačnih grobova razasutih najviše u Sloveniji i Hrvatskoj, sve do Makedonije, nastalih u vrijeme poslije službenog završetka Drugog svjetskog rata.
O toj krvavoj odmazdi govori i činjenice o potpunom nestanku njemačke i talijanske manjine u bivšoj Jugoslaviji, postojanje kazneno-popravnih institucija i logora poput Golog otoka i drugih mučilišta poput poznatog logora Jasenovac od 1945.-1952., robijašnica Stara Gradiška, Lepoglava, Srijemska Mitrovica, Niš, Zenica… Totalitarnost Brozovog boljševističkog režima napose osvjetljuje podatak o smišljenom istrjebljenju i ubojstvima preko 660 pripadnika katoličkog klera Crkve u Hrvata, što višestruko premašuje stradanja crkvenih osoba u drugim zemljama tadašnje istočne Europe.
Ime tog komunističkog despota, boljševika, jugodiktatora, još uvijek danas nose ulice i trgovi u Hrvatskoj. I to bi Milan Bandić stavio na referendum. Zar je moralni čin da se zločinac i njegovi zločini stavljaju na referendum? Zar se referendumom odlučuje krivnja ili nedužnost? To može izjaviti samo onaj koji već godinama hvalisavo zavodi Zagrepčane, dok prije podne na skupu tzv. antifašista nosi bedž JB Tita, a poslije podne u procesiji ‘pokornički’ nosi svijeću na Kamenita vrata. Svi oni koji to u katoličkoj Crkvi ne prepoznaju, neka si razmisle o izjavi raspisivanja referenduma o zločincu JB Titu. Nije li to isto kao Pilatovski “referendum” iz Biblije: “Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa”. U istom intervju na pitanje ‘Za dom spremni’, je li to ustaški ili starohrvatski povik, sveznadar Bandić odgovara: “To je ustaški i veleizdajnički povik i to Hrvatskoj ne treba. On je uteg Hrvatskoj”. Čovjek koji je bio član SKJ, kumrovečki đak koji je politički ponikao u SDP-u, nije se nimalo svjetonazorski promjenio a ni povijesno podučio, želi samo svim silama postati Predsjednikom Vlade RH, pa uporno baca pijesak u oči naivnim biračima.
Svakog političara u kampanji, prepoznati će se ovih dana u komemoriranju žrtava komunističkog režima povodom Europskog dana sjećanja. O tome gdje će se tko pojaviti, što će pritom izjaviti, važan je pokazatelj za hrvatsku javnost. Macelj je po točno utvrđenom broju od 1163 ekshumirane žrtve do sada najveće stratište Titovih partizana i komunističkog režima u Republici Hrvatskoj. U Maceljskim šumama stradalo je prema izjavama svjedoka oko 13 tisuća žrtava. Više od 130 jama još uvijek nije istraženo. U Maclju se nalaze ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova ubijenih u noći s 4./5. lipnja 1945. Nažalost, Maceljsko stratište otkriveno je prije pune 24 godine, a u Macelju do sada o komunističkim zločinima nije progovorio ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan Predsjednik RH. Zašto je tome tako, danas nas to više i ne čudi.
A hoće li se išta promijeniti u ovoj izbornoj kampanji imati ćemo prilike vidjeti. Pri tom treba imati na pameti da u toj Krapinsko-zagorskoj županiji, župan SDP-ovac, Željko Kolar, u raznim prigodama organizira paljenje svijeća pod šinjelom Titova spomenika u Kumrovcu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
