U četvrtak 9. ožujka u prostorijama Hrvatskog slova ispod Nacionalne i sveučilišne knjižnice održana je tribina povodom najave otvaranja arhiva iz jugoslavenskoga razdoblja. U razgovoru su sudjelovali dr. sc. Dražen Kušen, arhivski savjetnik, predsjednik Hrvatskog arhivističkog društva i ravnatelj Državnog arhiva u Osijeku, dr. sc. Josip Mihaljević, viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest te dr. sc. Zlatko Hasanbegović, povjesničar s instituta Ivo Pilar, bivši ministar kulture i aktualni saborski zastupnik.
Raspravu je započeo Kušen, konstatirajući da je situacija s dostupnošću arhivske građe u Hrvatskoj drukčija nego u većini drugih zemalja sa sličnim povijesnim iskustvom. Druge države imale su i bolje okolnosti: “U Istočnoj Njemačkoj taj sustav koji je prestao funkcionirati padom Berlinskog zida nadomješten je onim iz Zapadne Njemačke”. U Hrvatskoj to nije bio slučaj – kod nas je na djelu bila transformacija čitavog sustava pri čemu su ljudi iz ključnih struktura prethodnoga sustava kroz metamorfozu kojom su ostvarili jednu vrstu mimikrije, rekao je Kušen, postigli kontinuitet djelovanja do danas.
“Arhivisti i arhivistika uopće nemaju nadzor nad arhivima”, dodao je. Arhivisti su zapravo primorani postupati u skladu sa zakonima koji ih često onemogućuju u omogućavanju pristupa arhivskoj građi kako istraživačima, tako i javnosti. Jedna skupina arhivista čak je 2014. godine predala zahtjev kojim se traži da pristup arhivskoj građi ne ovisi o onome tko je to gradivo tamo predao, podsjetio je Kušen. Ovo što Most predlaže, objasnio je, nije novi zakon o arhivima, nego je riječ o izmjenama staroga zakona.
Josip Mihaljević započeo je svoje izlaganje ocjenom da je “slobodan pristup arhivima tekovina svakog zapadnog, demokratskog društva”, no i da je u slučaju dostupnosti stanovit problem nepreglednost arhiva o kojima je ovdje riječ. “Bivša partijska građa koja se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu je arhiv za sebe; to je fond od 13 000 kutija”, rekao je. Dodatan problem koji se nameće u raspravi o otvaranju arhiva, upozorio je Mihaljević, jest što se neki dokumenti ne smiju objelodaniti jer bi predstavljali povredu Zakona o zaštiti osobnih podataka – a po tim se mjerilima svašta može proglasiti “osobnim podacima”.
Nadalje je problematično, istaknuo je Mihaljević, što se građa Saveza komunista Hrvatske tretira kao da pripada političkoj stranci, a ne državi. “Ako je bivšom državom upravljala Partija, onda bi se građa trebala tretirati kao državna, a ne stranačka imovina”, objasnio je. Također, dio građe nije prisutan ni u Hrvatskom državnom arhivu – Siniša Pavlović, odvjetnik Gizele Đureković, tvrdio je kako nedostaju zapisnici sa 65 sjednica Saveza komunista, kao što se ne zna niti gdje se nalazi građa Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu – u Hrvatskom državnom arhivu je nema.
Zlatko Hasanbegović je na početku svojega izlaganja ustvrdio kako pitanje arhiva nije vezano samo uz arhivistiku ili historiografiju, nego je ono prije svega prvorazredno političko pitanje: “Razrješenje toga gordijskog čvora ne mogu donijeti niti povjesničari niti arhivisti, nego je to pitanje državničke vizije”. Ustanovivši da danas, 2017. godine, sa zaostatkom govorimo o “notornim stvarima koje su davno trebale biti razriješene”, Hasanbegović je podsjetio kako je njegov koncept osmišljen tijekom ministarskog mandata bio imenovanje posebnog povjerenstva za izradu novog Zakona o arhivima i arhivskoj djelatnosti.
I sada postoji povjerenstvo za korekciju aktualnog zakona, no u njemu sjede samo arhivisti, objasnio je Hasanbegović, dok bi u povjerenstvu koje je on kanio sastaviti sudjelovali i povjesničari, i pravnici, te – budući da se radi o pitanju koje je stvar političke volje vladajućih – sam ministar kulture. “Novim zakonom se moraju bezuvjetno otvoriti svi arhivi iz doba jugoslavenske komunističke vladavine”, rekao je. Nije bitno što taj prijedlog nije proizišao iz HDZ-a već iz Mosta, naglasio je Hasanbegović, dometnuvši da je propitkivanje smisla tog prijedloga samo na temelju stranke iz koje je potekao ili politikantstvo ili pokušaj opstrukcije samog prijedloga.
Hasanbegović je Mostovu inicijativu za otvaranjem arhiva opisao kao “vrlo dobar prijedlog” koji u komparaciji s rješenjima drugih zemalja istočne Europe, “uz češki model”, predstavlja “najliberalnije rješenje o dostupnosti arhivske građe”. Nakon što je još jednom ponovio kako država mora donijeti odluku da se jednim potezom deklasificiraju svi dokumenti do prosinca 1990., Hasanbegović je primijetio i kako sadržaj Hrvatskog državnog arhiva nipošto ne predstavlja cjelinu dokumentacije svih važnih državnih tijela iz doba komunizma. Što sve postoji u podrumima SOA-e, MUP-a i drugih institucija, zapitao se. “To nažalost nitko ne zna.”
Iako je sada u društvu postignut određeni “pseudokonsenzus” o potrebi dostupnosti arhivske građe javnosti, kaže Hasanbegović, oni koji s time nisu suglasni neće izravno istupati protiv donošenja predloženog Zakona, nego će se taj Zakon pokušati dovesti u pitanje različitim manipulacijama, lomit će se koplja različitim intepretacijama europske prakse o otvaranju arhiva. Jedan od tih mehanizama je i Zakon o zaštiti osobnih podataka, međutim “javni je, nacionalni i državni interes” da se gradivo u cjelini učini dostupnim. Društvo je 2017. godine dovoljno zrelo, drži Hasanbegović, za tu vrstu katarze, pa čak i po cijenu novih društvenih konflikata – civiliziranog sukoba nema samo u totalitarnim društvima.
U usporedbi s cjelinom dokumentacije, dokumenti o kojima govorimo po svojoj veličini čine statističku pogrešku, zaključio je bivši ministar kulture, uz napomenu da to ipak ne znači da ih se ne isplati učiniti dostupnima javnosti. To je, međutim, samo početak – ako država donese novi Zakon i poslije toga zaboravi na arhive, istinski rezultati će izostati.
