Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (1.)

Hrvatsko kulturno vijeće organizira znanstveni skup povodom obilježavanja „Sveeuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća“ sukladno Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (Rezolucija 1481, iz 2006. god.), Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizme od 2. travnja 2009., i ‘Deklaraciji hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. god.’, donesenoj 30. lipnja 2006. godine.

Znanstveni skup održat će se u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“.

O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.

Sljedećih dana donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

Izgledali su kao kosturi

Slovenski katolički svećenik lazarist Stanko Žakelj pred više je go­dina zabilježio vlastito iskustvo o svemu što se događalo s kozaračkom i drugom djecom u ratu doba u Jastrebarskom, za koju su se djecu ondje skrbile i katoličke časne se­stre.

Svoje je svjedočanstvo potkri­jepio svjedočanstvima časnih sesta­ra, liječnika i drugih osoba koje su ondje živjele i djelovale. Godinama nismo htjeli to svjedočanstvo, kao ni mnoga druga, iznositi u javnost, nadajući se da će klevete o časnim sestrama u Jastrebarskom prestati.

Međutim, one se ponavljaju i šire. Sam o. Žakelj svojim nas je pismom koje, smo objavili u GK od 1. ve­ljače o.g. [1987.] da s istinom treba u jav­nost.

Na prve četiri stranice svoga rukopisa Žakelj navodi što je o tome pisalo u raznim novinama, počevši od »Na­prijed« od 13. listopada 1945. do ‘Vjesnika’ od 26. i 27. listopada 1975. Budući da su te optužbe jav­nosti uglavnom poznate i često se ponavljaju, ovdje ih ne prenosimo nego započinjemo objavljivati dru­go poglavlje toga rukopisa, koje opi­suje što se to u Jastrebarskom zaista događalo s kozaračkom i drugom djecom.

Djeca su dopremljena iz Jasenovca

Sestre iz Družbe kršćanske ljuba­vi sv. Vinko Paulskog (centrala Pa­riz) već su mnogo prije početka II. svjetskog rata vodile Državni dječji dom u Osijeku. Kako je trebalo zgradu preurediti i popraviti, Dom su privremeno bile preselile u Jastrebarsko. Otprilike na jesen g. 1940. taj se dom vratio u Osijek, a u Jastrebarskom je otvoren sasvim novi dom. Nadstojnicom je postala s. Pulherija Barta. Dom je bio na­mijenjen oko stotini djece. Nije bio još uređen kako bi trebalo, a izbio je II. svjetski rat. Dosta veliko go­spodarstvo vodio je približno do pro­ljeća ravnatelj Gol. Tada je bila iz­vršena više formalna nego ozbiljna primopredaja svega gospodarstva Domu.

Početkom srpnja g. 1942. saznalo se da u Jasenovcu ima preko 7000 djece. Tamo su ležali na betonu i ishrana je bila nedovoljna. Harale su među njima zarazne bolesti, na­ročito tifus i dizenterija.

Iz kojeg su razloga tadašnje vlasti htjele rasformirati taj logor, nije nam poznato. Činjenica je da su na veliku brzinu formirali dva nova logora: u Sisku i u Jastrebarskom. Svaki je primio približno 3500 te djece.

Partizanska kontrola

“Logor za djecu u Jastrebarskom osnovan je 12. srpnja. Sastojao se od tri dijela i bolnice.

Bolnica je bila smještena u zgra­di dječjeg doma – u bivšem dvorcu grofa Erdödyja, i u njoj je ležalo 300 bolesnika. Radila je do oslobo­đenja.

Uz dvorac, u jednoj bivšoj tali­janskoj baraki za konje, bilo je smješteno 250 djevojčica.

(Primjedba: Tu je radilo 6 zagre­bačkih sestara milosrdnica. Stano­vale su u jednom pregrađenom di­jelu štale. Djeca su redom bolovala od proljeva. Svake noći dežurale su po dvije sestre zaposlene pražnje­njem noćnih posuda. Praznile su ih u potpunoj tami u latrine smješte­ne blizu šume. Po noći su partizani znali iz šume reflektorom pregleda­vati okolicu.)

Djevojčice su bile zatvorene i šut­ljive. Nikada ih nismo morale smi­rivati. Neke su bile ušljive, a sve pune svraba, tako da su dvije sestre na otvorenom stalno bile zaposlene mazanjem.

Dijeljenje hrane kontrolirali su partizanu koji bi za čas došli iz šume i postavljeni u polukrug promatrali da li sestre pravilno dijele. Ti su pohodi postali tako uobičaje­ni da se više nismo ni bojale par­tizana, ni za vrijeme noćnih dežur­stava. Nikad nisu pokušali zapodje­nuti razgovor s kojom sestrom.

Djecu smo čuvale i njegovale do 26. kolovoza. Toga dana zauzeli su partizani u ranu zoru Jastrebarsko. Najprije je planuo kolodvor l slama kod franjevačkog samostana. Oni su poveli dječake prema dvoru u šu­mu. Kad su izlazili iz Jaske, planu­la je i naša štala. Partizani su po­veli djevojčice, a nama rekli neka uzmemo svoje stvari i idemo kamo znamo. Otišle smo sa stvarima na garište kolodvora. Ondje smo čeka­le cijeli dan. Navečer je došao vlak iz Karlovca i poveo nas za Zagreb.”
(Izjava sestre milosrdnice)

»Padali su kao snoplje«

Drugi dio logora nalazio se u tri barake, bivše talijanske štale za ko­nje, uz franjevački samostan. Tu je bilo smješteno 400 dječaka. 14. ko­lovoza g. 1942. uređena je u franje­vačkom samostanu karantena za 100 dječaka oboljelih od tifusa, koje je onamo dopremio prof. Kamilo Bresler iz logora u Gornjoj Reki.

U samom Jastrebarskom bilo je oko 800—1000 djece, a oko 2000 bi­lo je strpano u poseban logor u se­lu Reka, 3 km udaljenom od Jastrebarskog (prema Plješivici). Taj je logor bio smješten u bivšoj cigla­ni i talijanskim konjušnicama. Na­lazio se u žici i bio pod stražom us­taške posade, a kasnije pod stražom »ustaške nadzorne službe«.

»Djeca su većinom stigla potpuno gola, pa i dječaci i djevojčice iznad 12 godina. U najboljem slučaju bila su zaogrnuta kojekakvim dronjci­ma.

Izgledali su kao kosturi… Bilo je djece koja su od najmanjeg na­pora, npr. kod ustajanja s kreveta radi obavljanja nužde, naglo umi­rala. Padala su kao snoplje od op­će tjelesne slabosti i iscrpljenosti …. Umiranje djece bilo je golemo u početku, jer su ta djeca bila potpu­no izgladnjela i atrofična.«

Takav je objektivni prikaz počet­nog stanja što su ga dali dr. Branko Dragišić, njegova supruga dr. Nina Dragišić i dr. Glumac (objavljeno u “Nedjeljnom Vjesniku” 26. i 27. listopada 1975.). Svim sestrama to je u živom sjećanju.

(Nastavlja se)