Među porukama koje su za ovogodišnji Uskrs svojim vjernicima uputili hrvatski nadbiskupi i biskupi posebnu su pozornost dijela medijske javnosti privukle sljedeće riječi iz poruke kardinala Josipa Bozanića: »U Vazmu, kao vrelu novoga života, nalazi se moj odnos prema drugima, osobito siromašnima i svima koji su u potrebi, kao i prema stvorenomu svijetu. To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik.
Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima.« Kako se to u Hrvatskoj uobičajilo, mnoge sudbinski važne poruke potpuno su prešućene, a reakciju specifičnoga dijela medija izazvala je kardinalova konstatacija koja je za dio medijskih poslenika nepomirljiva s njihovim političkim i ideološkim pogledima na stvarnost.
Sudbinski bitna pitanja i poticaji
Pojedini autori u Jutarnjem listu i riječkom Novom listu nisu mogli odoljeti a da se ne obruše na tu ardinalovu konstataciju. Pritom ni jedan segment te konstatacije nisu ni pokušan argumentirano dovesti u pitanje, nego su s visoka, zanemarujući stvarni kontekst kardinalovih riječi, pokušali dovesti u pitanje primjerenost takvoga govora o svetkovini Uskrsa. U Jutarnjem listu čak se doslovno tvrdi: »Uskrsna čestitka s Kaptola u barem je tri aspekta potpuno promašila svoju funkciju.«
Pitanje je ima li ljudi u Crkvi ili u vjerničkim redovima koji bi bili stvarno kompetentni iznijeti takvu tvrdnju, no autorica te tvrdnje, sudeći po tom tekstu, nije opterećena ni relevantnim poznavanjem tematike ni ikakvom drugom kompetentnošću osim raspoznavanja što jest, a što nije u skladu s njezinim ideološko-političkim uvjerenjem. Svaki autor ima pravo na svako mišljenje i na iznošenje i svoga mišljenja koje može biti i potpuni promašaj, no ako neko stajalište sa stvarnošću nema nikakve veze, onda je u najmanju ruku – suvišno.
Dežurni ideološko-politički kritičari obrušili su se zapravo na kardinalovo prokazivanje projekta obnavljanja »neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima«, a izraz kojega je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su inicirali i potpisali ideološko-politički aktivisti iz samostalnih država Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Autorica u Jutarnjem listu tvrdi da je kardinal »za metu uzeo jednu ne previše važnu inicijativu o jeziku« i da se »bavi jezikom, implicirajući da je nedavno objavljena deklaracija najveći nacionalni, sigurnosno konotirani problem«. Istina je da je kardinal u svojoj uskrsnoj poruci iznio više sudbinski bitnih zapažanja i poticaja, među kojima je i upozorenje ne toliko na tek neku deklaraciju, nego na projekt »neuspjele geografske asocijacije«, a kritičarka u Jutarnjem listu smišljeno umanjuje važnost te tzv. deklaracije da bi kardinala optužila da joj daje preveliku važnost, odnosno propagandistički obmanjuje javnost da nema takve opasnosti za hrvatski narod.
Vučićeva ideja o zajedničkoj tvorevini
Tek što je izabran na predsjedničkim izborima, novi srbijanski predsjednik odmah je lansirao »ideju« o zajedničkoj tvorevini u koju bi ušle zemlje bivše Jugoslavije i Albanija. Uzmu li se u obzir poznata politička razilaženja srbijanske politike i albanskoga naroda, kako na Kosovu tako i u Makedoniji i Albaniji, prizivanje takve geografske asocijacije ne može se drugačije iščitati negoli kao projekt koji se želi nametnuti i Srbiji. Očito je da u političkim laboratorijima određenih utjecajnih zemalja i međunarodnih asocijacija ne prestaje žal za bivšom umjetnom tvorevinom Jugoslavijom koja je neslavno završila u krvi i da i te kako živi projekt obnove kakve-takve »Jugoslavije« odnosno regije Zapadni Balkan koja se obično definira kao prostor bivše Jugoslavije minus Slovenija i plus Albanija.
Suptilno promicanje balkanskog projekta
Taj projekt promiče se vrlo suptilno, bez velikih riječi i bez ikakve stvarne transparentnosti, a priprema se kroz više političkih inicijativa koje su na prvi pogled benigne, posebno u kontekstu što se na tom prostoru dogodila agresija i prolijevanje krvi. Često se pod poticanjem pomirenja, suživota i suradnje, što nitko dobronamjeran ne može odbaciti, zapravo puzajući priprema novo višestruko povezivanje koje bi u krajnjem cilju trebalo završiti nekakvom balkanskom asocijacijom s jednom upravom.
Hrvatska se teško može oduprijeti naoko plemenitim poticajima pomirenja, suživota i suradnje. To nije ni potrebno, dok je živa i neupitna svijest o krvlju plaćenoj obrani koja je temelj Hrvatske kao neovisne države. Hrvatska treba razvijati mnoge oblike pomirenja, suživota i suradnje, ali isto takav suživot i suradnju treba razvijati i prema zapadnim i sjevernim susjedima, tim više što je Hrvatska stvarno geografski srednjoeuropska zemlja. Stoga je velika odgovornost na hrvatskoj politici da potiče upravo športske, kulturne, gospodarske i ine suradnje sa zemljama srednje i bliske zapadne Europe. Samo onda ne će biti sporne npr. već oformljene regionalne lige u kojima igraju hrvatski košarkaški i vaterpolski klubovi.
Koliko god bio živ i žilav projekt balkanske asocijacije u naumu određenih međunarodnih političkih snaga, i koliko god bilo pojedinaca u Hrvatskoj koji je ne žele kao samostalnu, nego kao uvezanu u nekakvu balkansku asocijaciju, žrtve podnesene u obrani od velikosrpske agresije tako su velike i skupe da hrvatski narod nikada više ne će moći pristati na takvo povezivanje, jer dva su eksperimenta jasno pokazala da to ne može uspjeti.
