Izv. prof. dr. sc. Dean Slavić: Prijedlog ‘Kurikuluma’ – Uputnik za istrjebitelje

Foto: pixabay

Prijedlog „Kurikuluma“ nastavnoga predmeta Hrvatski jezik ima 318 stranica, pa bi cjelovit prikaz zahtijevao puno prostora.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stoga ću se ograničiti na „Dodatak, Popis predloženih književnih djela za cjelovito čitanje“ (str. 291–300). Autori se odmah ograđuju, pa kažu da je riječ o onim tekstovima koji su „prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje“.

Stoga nema Don Quijotea, Homera, Biblije i niza djela iz starije hrvatske književnosti, koja bi se čitala na satu. Čini se da je prava namjera bila udaljiti od učenika Bibliju.

Očito je da bi se izbor iz nje mogao čitati u lektiri, kad se, po predlagačima, može čitati izbor iz mitova. Neka djela znači nisu pogodna za cjelovito čitanje, jer su opsežna i složena. Zanima me jesu li autori „kurikuluma“ ikada držali u ruci Musilova Čovjeka bez osobina, koji je ušao u njihov popis? Po njima, učenici mogu te tisuće stranica složene, i doista sjajne proze čitati samostalno i cjelovito. Misle li doista da učenici mogu samostalno čitati Čegeca, Maleša i Mrkonjića?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako to da uporno uz pjesnike i pripovjedače nalazimo tek „izbor iz poezije“ i „izbor iz kratke proze“? Pisci staroga programa točno su naveli djela, možda zato što su ih kao povjesničari književnosti doista čitali. Među autorima ovoga „kurikuluma“ ne samo da nema povjesničara književnosti – nema ni jedne osobe koja bi ispunjavala dva bitna uvjeta: prvo da je po temeljnom studiju kroatist, i drugo da se bavila znanošću o književnosti. Nema ni metodičara za više razrede osnovne škole te za srednju školu. Razlog je u pogrješnom sustavu izbora „radne skupine“ koja je pisala „kurikulum“. Konačno, u literaturi nema stručnih djela iz povijesti hrvatske književnosti. Grozno.

Popis onih djela koje imamo prije svega je nejasan i loše pružen, jer slijedi abecedni red, a ne daje jasno i sustavno razdoblja i razrede, imamo tek cikluse. Nema kulture bez određene razine jedinstva, a to znači bez kanona. Kanon je i ovdje nazočan, ali je lukavo skriven, pogledajmo zašto.

Popis djela i autora koji se predlažu biva prijevarom, koja sustavno uništava cijeli jedan dio hrvatske književnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U prvoj polovici XX. stoljeća imamo Miroslava Krležu i Ivu Andrića, ali nemamo Budakovo Ognjište. Novi naraštaji opet ne će upoznati moralnu snagu i smisao za stvarnost koju imaju Anera i Lukan, pa ni njihova ograničenja, i ne će upoznati najbolje prikazanoga negativca hrvatske književnosti Blažića. U kulturi gdje toliki stručnjaci uporno govore da biografija pisca nije bitna, nego da je važan jedino sam tekst – eto, upravo autorov životopis uništava njegove likove. Hoćemo li djeci suditi za roditeljske grijehe? Ne bih volio da me ovdje krivo shvate, jer bih odobravao kad bi nastavnici satove o Ognjištu iskoristili i za osudu zločina koje su planirali i počinili neki pripadnici Budakove ideologije. Tako mogu činiti dok govore o Krleži. Ognjište je bez ideologija iz II. svjetskoga rata, događaji se zbivaju znatno prije. Ima više od 800 stranica, dostatno bi bilo da učenici čitaju izbor iz romana – po meni najboljega djela što ga Hrvatska ima u tom žanru.

Među piscima iz naraštaja Razloga nalazimo Zvonimira Mrkonjića, ali nema domoljubnih pjesnika Dubravka Horvatića i Borisa Marune, dapače uopće nema emigranata. Nema ni Tončija Petrasova Marovića, autora vjerojatno najbolje pjesme naraštaja, Sonate za staro groblje na Sustipanu.

Kako se primičemo sadašnjosti, tako stvari postaju jasnijima. Među pjesnicima koji su počeli negdje krajem sedamdesetih nalazimo semantičke konkretiste Branka Čegeca i Branka Maleša, koji su ljevičari.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zašto nema antipoda, kreacionista i kršćanskih pjesnika Nevena Jurice, Drage Štambuka, Ivana Tolja i Božidara Petrača? Osamdesete su prema shvaćanju lijevoga intelektualca Antuna Vujića, kojega iznimno cijenim, bile doba restaljinizacije. U to vrijeme režimski list „Oko“ objavljuje na dvostrukoj srednjoj stranici veliku i uvrjedljivo pisanu negativnu kritiku Juričine zbirke pjesama Unatrag. Mene su iz „Poleta“ bili pozvali da napišem šest puta po karticu i pol s prikazom knjiga koje sam izaberem. Pozitivno sam ocijenio, među ostalim, i zbirku Nevena Jurice, ali je urednik, sada je u „kurikulumu“, to odbio. Poslije su mi se naveliko rugali. Kreacionisti su bili tolerantniji, pogledajte malo časopis Dubrovnik, br. 5–6/1982.

Iz proze toga doba imamo Tribusona, što je lijepo – ali je iz programa izletio Veljko Barbijeri, autor izvrsnoga Epitafa carskoga gurmana. Smeta li nekomu to što je riječ o pukovniku Hrvatske vojske? Meni se čini da im smeta domoljublje.

Izbor „kurikuluma“ iz još novije književnosti, nastale nakon Domovinskoga rata, sliči na promidžbeni izlog Hrvatskoga društva pisaca. Ima i drugih, ali prvi uvelike prevladavaju. Ne smeta mi velika količina mladih pisaca ljevičara, ali nema desnoga dijela spektra. Miroslav Međimorec je stariji po godinama, ali ozbiljno počinje pisati nakon rata i autor je možda najbolje knjige o Domovinskom ratu, Piše Sunja Vukovaru. U njoj je moguće naći i lijepe primjere međunacionalne tolerancije. Kamo je nestao Ratko Cvetnić? Ima li u njemu previše desnih elemenata? Ili se možda zamjerio nekim ljevičarima svojim drugim proznim djelom? Ne znam kamo pripada Robert Međurečan, ali ga ovdje na žalost nema. Ako imamo pisce koje su pisali uglavnom srpski ili bošnjački, zašto nema Hrvata Josipa Novakovicha, vani uvelike priznatoga anglofonoga pisca? Za početak, preporučujem Yolk, Žumanjak – knjigu o nama Hrvatima.

Autori „kurikuluma“ kazat će da su napisali kako se mogu čitati i drugi pisci. Zašto onda navode samo jedne? Meni se čini da je ovaj izbor išao po ovakvu ključu: u starije doba, Jugoslaveni naprijed, Hrvati stoj. U novije doba: veliki ljevičari naprijed, domoljubi stoj. Čujem da je ovih dana u Rusiji neka dadilja odrubila djetetu glavu, a onda vikala Allahu Akbar.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pisci „kurikuluma“ uporno sijeku cijelo jedno plućno krilo hrvatske književnosti, ali rado govore o „prihvaćanju međukulturnih razlika“. Uvodna je definicija hrvatskoga jezika sramotna: ne spominje hrvatski narod, ali spominje „druge narode“. Koji je onaj prvi? Čini mi se da je ovo suprotno Ustavu.

Videći ove okolnosti, pitao bih se što je s ideološkim stajalištem autora „kurikuluma“? Javnost ima pravo znati podatke o imovinskom stanju dužnosnika, pa ima pravo čuti i jasne deklaracije autora ovako bitnih tekstova. Iskazi na crti oštro lijevo – lijevo – lijevo središte – desno središte – desno – oštro desno ne bi trebali nikomu biti problem. Docentica Emina Berbić Kolar, jedna od autorica „kurikuluma“, s razlogom je ugledna članica ugledne stranke, naime SDP-a. Međutim, nema nikoga te razine iz HDZ-a, ili barem nekoga tko je očito desno orijentiran. Nisu se javili na javni poziv, je li? Nov dokaz da je sustav izbora „radnih skupina“ pogrješan. Volio bih čuti i javnu deklaraciju osoba koje su u Ekspertnoj radnoj skupini, naime šefova, jer držim da je samo ideologijom moguće prevladati zla ideologije. Moguće je to učiniti ako smo razvidni. Heidegger negdje kaže da istina ima ova obilježja: otkrivenost i odlučnost.

Da u „kurikulumu“ nema ničega spornoga osim pojedinosti koje sam naveo, on ne bi smio dobiti prolaznu ocjenu. Ovaj opsežan tekst valja što prije poslati u muzej, a počinitelje valja kazniti tako što će im se omogućiti da i dalje slobodno pišu što žele i objavljuju gdje hoće. Ne znam je li novi ministar svjestan odgovornosti koju ima. Ne znam je li ugodna tolerancija upravo to što jest, ili je teška naivnost. Ili je možda riječ o trojanskom konju?

Hrvatska je riječ za „kurikulum“ ustvari kurikul, još bolje uputnik. Volio bih vidjeti doista nacionalni uputnik za hrvatski jezik, onaj koji bi obuhvaćao cjelinu hrvatskoga bića. Ovo mi više sliči na Kukurikulum.

Okolnosti nisu nimalo bezazlene.

Godine 2011. pokušala me određena klika maknuti s posla: zahvalan sam odsjeku, fakultetu i sveučilištu koji su me zaštitili od te otrovne hobotnice. Bliži se vrijeme kad će se opet raspisati natječaj za mjesto na katedri.

Znam da će mi ovaj članak odmoći na sto načina, ali se ne bih osjećao dobro da sam šutio. Iako razumijem zašto su mnogi, s razlogom ugledniji i utjecajniji od mene, izabrali upravo muk.

*Izv. prof. dr. sc. Dean Slavić, zaposlen na Zagrebačkoj kroatistici, gdje predaje Književnost u nastavi 1 i 2, Uvod u biblijski intertekst u nastavi (kako književna djela rabe Bibliju) i Bibliju kao književnost u nastavi (književni elementi u Bibliji).

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.